Važno je kako odgajamo dijete, koje taktike i tehnike koristimo i kako "oblikujemo" svoje dijete. Nije isto odgajamo li dijete nježnim roditeljstvom ili autoritarnim stilom.
Roditeljski stilovi odgoja ili stilovi roditeljstva, odgojni stilovi, kako god ih zvali, uvelike utječu na to kakve ćemo rezultate vidjeti i doživjeti kad su naša djeca u pitanju. Drugim riječima, o onom kako odgajamo našu djecu, ovisi donekle i kakva će naša djeca u nekom trenutku biti, kako će se ponašati, kako će se osjećati.
Osim svih onih moderno nazvanih podstilova roditeljstva, poput FAFO, roditeljstva s preprekama, lijeno roditeljstvo... postoje neki osnovni roditeljski stilovi – autoritativni, autoritarni, permisivni, zanemarujući. I cijeli niz onih koje se može svrstati u ova četiri. Permisivni znamo da nije dobar ako se koristi isključivo on, kao ni autoritarni.
No postoji jedan stil roditeljstva koji nam se čini sasvim jasnim i potrebnim, a stručnjaci upozoravaju da ga treba izbjegavati. Slaže se s time i Devon Kuntzman, stručnjakinja za roditeljstvo i autorica knjige "Transforming Toddlerhood". Taj je stil roditeljstvo usmjereno na poslušnost, jedan od oblika autoritarnog roditeljstva.
Taj je stil, objašnjava Kuntzman, posebno štetan za djetetov razvoj, povezan s povećanom tjeskobom i sklonostima ugađanju ljudima kao dijelom nezdrave reakcije, a ovdje također kratkoročne "koristi" ne nadmašuju dugoročne posljedice.
"Roditeljstvo usmjereno na poslušnost koristi okrivljavanje, sram, krivnju, osuđivanje i strah kako bi stvorilo moć i kontrolu nad djetetom te daje prioritet slušanju odrasle osobe iznad svega (čak i djetetovih vlastitih osjećaja, emocija i potreba) i nije idealno za optimalan razvoj mališana", kaže Kuntzman za Parade.
Kratkoročno zadovoljstvo
Iako ovaj stil roditeljima može pružiti ono što u trenutku trebaju i traže (tišinu ili pristanak), roditeljstvo usmjereno na poslušnost ima dugoročne posljedice kakve zapravo ne želimo za svoje dijete.
"To roditeljstvo uči djecu da njihov glas nije važan, pa moraju potisnuti svoje osjećaje, emocije i potrebe, što može dovesti do ugađanja ljudima, perfekcionističkih, pa čak i buntovnih sklonosti, ovisno o djetetovoj osobnosti", nastavlja ona.
Umjesto da se osjećaju voljeno bez obzira na sve, djeca koja se odgajaju prema ovom roditeljskom pristupu počinju vjerovati da trebaju zaslužiti vašu ljubav ponašajući se na određeni način.
"Najveći strah vašeg djeteta je gubitak vaše bezuvjetne ljubavi i prihvaćanja, pa tako roditelji dobivaju prednost u ovom stilu roditeljstva", objašnjava Kuntzman. "To je doista autoritarno roditeljstvo koje, prema desetljećima istraživanja, može dovesti do povećanog rizika od anksioznosti, depresije, niskog samopoštovanja i emocionalnog potiskivanja. Osim toga, sprječava djecu da nauče vještine potrebne za uspjeh u životu kasnije, poput donošenja odluka i vještina samoregulacije, jer roditelji donose sve odluke i stalno upravljaju ponašanjem u pokušaju da ga uklone."
Dakle, roditeljstvo koje je na prvom mjestu poslušnost je vrlo loš izbor, ali postoje drugi roditeljski stilovi koje stručnjaci od srca preporučuju.
"Autoritativno roditeljstvo (koje je osnova pozitivnog/nježnog roditeljstva) istraživanja podupiru kao zdrav roditeljski stil za djecu", kaže Kuntzman. "Uzima u obzir djetetove osjećaje, emocije i potrebe, a istovremeno postavlja jasne granice, što je ključno."
Granice su teške i bitne
Problem je u tome što većina roditelja koji prakticiraju nježno roditeljstvo ne postavljaju jasne granice i ograničenja, smatraju stručnjaci.
"To se događa jer mala djeca često imaju snažnu reakciju i uzrujaju se kada naiđu na granicu. Tada roditelji misle da emocionalno povrijeđuju svoje dijete i ne postavljaju granice", upozorava Kuntzman. No održavanje tih granica jedna je od najboljih stvari koje roditelj može učiniti za razvoj svog djeteta.
"Istina je da granice pomažu djeci da se osjećaju sigurno i zaštićeno", kaže Kuntzman. "Mala djeca žude za granicama jer im daju osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, ali također ne vole ograničenja jer im oduzimaju autonomiju. Kada dijete plače nakon što postavite granicu, ono zapravo prorađuje svoje emocije, što je dio procesa prihvaćanja granice."
No do tog dijela često ni ne dođemo, jer pokleknemo kod suza... Šteta!
