Pretjerana potreba da sve mora biti savršeno može imati ozbiljne posljedice, uključujući povećani rizik od depresije pa čak i samoubojstva.
Savršenstvo je dosadno. Nema boju, nema grešaka, nema onu iskrenu ljudsku nepredvidivost koja nas čini stvarnima. I dok nije loše imati visoke ciljeve, živjeti život u vječnoj potrazi za savršenstvom, osobito kao roditelj može nam učiniti više štete nego koristi.
Istraživanja pokazuju da su upravo oni koji „moraju uspjeti pod svaku cijenu” često oni koji najviše gube. Pregled objavljen u Review of General Psychology još 2014. godine donosi zabrinjavajuće spoznaje o perfekcionizmu – i njegovu utjecaju na roditelje, posebice majke, i njihovu djecu.
Perfekcionizam: Tihi neprijatelj majčinstva
Pretjerana potreba da sve mora biti savršeno može imati ozbiljne posljedice, uključujući povećani rizik od depresije pa čak i samoubojstva. U više od polovice slučajeva, kada su preživjeli članovi obitelji opisivali voljene koji su si oduzeli život, koristili su riječ, perfekcionist.
To su ljudi koji su jednostavno pukli pod težinom vlastitih očekivanja. Tragedije koje su, možda, mogle biti spriječene. Jer istina je – najuspješniji ljudi na svijetu daleko su od savršenih.
Psiholog Thomas S. Greenspon objašnjava da su stvarno uspješni pojedinci rjeđe perfekcionisti, upravo zato jer ih strah od pogrešaka ne koči u djelovanju. „Zamislite kirurga koji ne može odlučiti jer još uvijek nije 100 % siguran pacijent bi mogao iskrvariti dok on analizira.” Perfekcionizam, ako se ne prepozna na vrijeme, može postati opasan po život.
Jesmo li dovoljno dobri?
Vjerovati da nikad nismo dovoljno dobri i da stalno podbacujemo šteti našem duhu više nego što mislimo. To ne znači da trebamo odustati od ambicija i ciljeva, ali moramo ostaviti prostora za pogreške jer upravo kroz pogreške rastemo i učimo.
Kad roditelji postanu perfekcionisti, djeca to itekako osjete
Studije su pokazale da roditelji s izraženim perfekcionizmom često prenose taj pritisak na djecu. Imaju visoka očekivanja – kako od sebe, tako i od njih. Djeca to osjećaju i, u želji da udovolje roditeljima, počinju i sama razvijati strah od pogrešaka.
No djeci zapravo treba nešto sasvim drugo – priče o neuspjesima, o promašajima, o tome kako ni mama ni tata nisu uvijek bili najbolji. Jer upravo kroz te priče shvaćaju da ne moraju biti savršeni da bi bili voljeni.
„Djeca vole čuti o našim pogreškama”, kaže dr. Greenspon. „Tako shvaćaju da su i njihovi roditelji ljudi, baš kao i oni.”
Pustimo djecu da pogriješe
Kada maknemo pritisak da moraju uspjeti, da moraju biti najbolji, djeca dobivaju prostor za razvoj i postaju slobodnija, hrabrija, sretnija. Svijet treba više djece koja će se usuditi pogriješiti ako želimo imati odrasle koji znaju biti uspješni i zadovoljni.
Perfekcionizam nas veže, sputava, umara. A ako ga ne prepoznamo i ne naučimo ga obuzdati, može postati ozbiljna prijetnja. Vrijeme je da si dopustimo pauzu, odmor, čak i drugo mjesto. Jer srebro se, ako niste primijetili – također lijepo sjaji.
