Većina roditelja želi zaštititi dijete od stresa i neugodnih situacija, ali istraživanja pokazuju da upravo takav pristup ponekad može imati suprotan učinak.
Roditeljstvo je kombinacija svega: ljubavi, brige, nesigurnosti i pokušaja da napravimo najbolje za svoje dijete. Svi želimo isto: da su naša djeca sigurna, sretna i zaštićena. Ali ponekad, baš iz te želje da ih zaštitimo, napravimo nešto što ima suprotan učinak.
Istraživanja pokazuju da određeni stil roditeljstva i to onaj koji većina roditelja prakticira iz najboljih namjera može biti povezan s većom anksioznošću kod djece. I ne, nije poanta u krivnji, nego u razumijevanju.
Anksioznost nije samo genetika
Često mislimo da djeca nasljeđuju osobine poput izgleda ili temperamenta i to je djelomično točno. No kada je riječ o anksioznosti, stvari su malo složenije.
Jedno istraživanje iz 2015. pratilo je 900 parova blizanaca i njihove djece kako bi se utvrdilo je li anksioznost prvenstveno genetska ili naučena.
Rezultati su pokazali nešto zanimljivo: djeca su bila sličnija svojim roditeljima nego njihovim identičnim blizancima, iako dijele isti genetski materijal.
Drugim riječima, djeca ne “preuzimaju” anksioznost samo genima već i ponašanjem koje promatraju.
Djeca primjećuju kada roditelji brinu, kako reagiraju na stres i što govore i vrlo brzo počinju usvajati iste obrasce.
Kako se anksioznost prenosi s roditelja na dijete
Stručnjaci ističu nekoliko načina na koje se to događa.
Djeca vrlo lako upijaju roditeljske strahove: bilo kroz ponašanje, bilo kroz ono što čuju. Ako dijete stalno vidi zabrinutost ili oprez, počinje i samo svijet doživljavati na sličan način.
Tu su i tzv. “negativna roditeljska ponašanja” kada roditelj pokušava zaštititi dijete tako da ga štiti od svega što bi moglo biti neugodno ili strašno.
S druge strane, ponekad i djetetova anksioznost utječe na roditelje pa oni počnu izbjegavati situacije koje dijete plaše, umjesto da mu pomognu da ih savlada.
Helikopter roditeljstvo - kada briga ode predaleko
Jedan od stilova koji se najčešće povezuje s većom anksioznošću kod djece je tzv. helikopter roditeljstvo kada roditelj stalno nadgleda, kontrolira i “rješava” stvari umjesto djeteta.
Istraživanje iz 2018. koje je pratilo 422 djece tijekom osam godina pokazalo je da takav pristup može imati dugoročne posljedice.
Djeca čiji su roditelji bili pretjerano kontrolirajući u dobi od dvije godine, kasnije su imala više poteškoća s regulacijom emocija, ali i s prilagodbom u školi i društvu.
Razlog je jednostavan, ako dijete nema priliku suočiti se s izazovima, neće naučiti kako se nositi s njima.
Djeca uče gledajući nas
Psihologinja Alicia H. Clark objašnjava da su djeca iznimno osjetljiva na ponašanje roditelja, čak i ono neverbalno.
“Ako roditelj pokazuje zdrave načine suočavanja sa stresom i brigom, dijete će to promatrati i s vremenom usvojiti,” ističe.
Što možemo napraviti drugačije?
Stručnjaci savjetuju da djeci treba omogućiti da se suočavaju s izazovima, naravno, onima koji su primjereni njihovoj dobi.
“To znači dati djetetu priliku da vidi kako se može nositi s nekom situacijom i da je zapravo sposobno”, objašnjava autorica istraživanja Thaila Eley.
Klinička psihologinja Erica Wollerman dodaje još jednu važnu stvar: “Kada pretjerano štitimo djecu, zapravo im nesvjesno šaljemo poruku da mislimo da se ne mogu sami snaći i da neće biti dobro.”
