Roditelji se često bore sa željom da zaštite svoju djecu od svake neugode. Na igralištu, kad se dijete spotakne ili padne, prirodni instinkt je poskočiti. No stručnjaci kažu, pustiti dijete da samo savlada mali izazov pomaže mu da razvije samopouzdanje i otpornost.
U modernom roditeljstvu često postoji tanka granica između pomaganja i preuzimanja kontrole. Većina roditelja želi da njihova djeca budu sigurna, zaštićena i dobri ljudi, i većinu vremena upravo iz ljubavi, a ne iz kontrole, reagiraju u situacijama kada dijete naiđe na izazov.
Kako smo stigli do previše “pomoći”
Danas roditelji ne prisustvuju samo školskim ili sportskim aktivnostima, često žele i upravljati njima. Frustracija se javlja kad dijete ne dobije dovoljno vremena za igru ili ne postigne sve što roditelji očekuju. Stvara se pritisak da se djetinjstvo učini “idealnim”: da dijete bude uspješno u sportu, popularno, izvrsno u školi, upiše željeni fakultet i još jede “pravo”. Taj pritisak često otežava roditeljima da se povuku i dopuste djeci da same probaju i pogriješe.
Primjerice, na utakmici za četverogodišnjake roditelji su se svađali s trenerom oko minutaže svoje djece, a intenzitet njihovih reakcija bio je nesrazmjeran samoj igri. Jedna šaljiva opaska kako djeca ne natječu za stipendije ipak je razbila napetost – podsjetila je koliko odrasli ponekad pretjerano preuzimaju kontrolu nad prostorima namijenjenima djeci.
Zašto su pogreške zapravo dobre
Većina roditelja čula je frazu da se najbolje uči kroz pogreške. No dopuštanje djeci da pogriješe može biti izazovno jer nitko ne voli gledati dijete kako pati. Stručnjaci ipak ističu da upravo te male borbe vode rastu i učenju. Djeca moraju sama rješavati socijalne konflikte, naručivati hranu ili donositi jednostavne odluke. Roditelji su tu da ih podrže i podučavaju životnim vještinama, ali ne da rade umjesto njih.
Ann Louise Lockhart, psihologinja za djecu, objašnjava: „Kad prebrzo uskačemo, djeca nemaju priliku pokušati, malo se namučiti i riješiti problem sama. Samopouzdanje se gradi kroz male borbe, a ako djeca te prilike nemaju, mogu početi misliti ‘Ne mogu ovo sama’, iako mi to nismo mislili", piše Parents.
I sama se uhvatila kako prečesto rješava male izazove umjesto svoje djece: "odgovaram na pitanja prije nego što stignu odgovoriti, vežem im cipele ili se uključujem u sitne nesuglasice jer je lakše i brže. Namjera je uvijek bila pomoći, ali sam zapravo uskraćivala djecu za priliku da sami razmišljaju i rješavaju probleme. Kad sam počela davati im prostor da prvo pokušaju sami, iznenađivala me njihova snalažljivost i sposobnost".
Posljedice pretjerane pomoći
Kad roditelji stalno preuzimaju kontrolu, djeca gube priliku da vježbaju prosudbu i otpornost te da se oslone na vlastiti instinkt. Melissa Griffing, terapeutkinja za djecu, upozorava: „Kad prečesto uskačemo, šaljemo djeci poruku ‘Ne vjerujem da možeš sama’. To se često događa kad su roditelji umorni ili pod stresom, i lako je reći: ‘Jednostavnije je da ja to napravim.’“
Mnogi roditelji osjećaju krivnju kada djeca dožive neuspjeh ili neugodu, kao da to znači da su loši. No uklanjanjem malih borbi oduzimamo i prilike: djeca ne uče upravljati emocijama, ne doživljavaju zadovoljstvo nakon truda i ne uče kako ustati nakon neuspjeha.
Kako dati djeci autonomiju, a ostati prisutan
Povlačenje roditelja ne znači zanemarivanje. Razlika između zanemarivanja i autonomije je jasna: zanemarivanje je odsutnost, autonomija je prisutnost bez kontrole.
Roditelji mogu pružiti praktične smjernice bez preuzimanja kontrole. Na primjer, dopustiti djetetu da samo odgovori u razgovoru s odraslima ili ponuditi izbor umjesto direktnih uputa. Takvi trenuci daju djeci osjećaj kontrole, dok roditelj i dalje održava sigurnu strukturu.
Jedan od mojih svakodnevnih trenutaka učenja dogodio se kad je dijete naišlo na nepoznatu riječ. Moj instinkt je bio reći riječ odmah, ali sam ga ohrabrila da samostalno izgovori. U početku je bilo nespretno, ali uskoro je dijete pokušavalo samo, a ja sam ga samo podržavala. Dala sam mu prostor da koristi vlastite vještine – i vidjela kako samopouzdanje raste.
Djeca cvjetaju kad dobiju slobodu
Pustiti djecu da sami pokušaju nije lako, ali se isplati. Djeca postaju sigurnija u sebe, otpornija na promjene i manje sklona sukobima moći. Uče vjerovati vlastitoj prosudbi.
Mnogi roditelji smatraju da je njihova uloga spriječiti svaki pad ili neuspjeh – tko bi ih krivio? No odgajanje djece koja uče na vlastitim pogreškama i vjeruju sebi kada vas nema, daje im temelj za samopouzdanu i otpornu budućnost.
