Vrijeme leti i sve se tako brzo mijenja. Najviše je tu promjenu možda osjetila generacija današnjih roditelja, najčešće svrstavani u – milenijalce. Evo što se sve promijenilo…
Kad razgovaramo o onim prošlim vremenima, često realno i objektivno kažemo da nam je sada toliko toga daleko bolje, nama kao društvu. Recimo da bi to moglo stvarno biti tako kad se sagledaju činjenice. No, najčešće ipak završimo na tom da nam je nekoć bilo baš puno, puno ljepše. Današnji će roditelji to gotovo uvijek reći, baš tako.
I uvijek se svi rado sjećamo tih vremena, onako s dozom šale, dozom nostalgije, dozom tuge. I najbolje nam je kad se prisjećamo stvari koje su našim klincima potpuno nezamislive. Ima tu igara, načina ponašanja, predmeta, riječi… Ma, svega!
Možda najizraženije je trenutno sve što se odnosi na razvoj tehnologije, na ono što nam je sad potpuno normalno, a kad smo bili djeca o takvim smo stvarima samo maštali na temelju onog što smo vidjeli i čuli u ZF filmovima.
Tako su na Redditu milenijalci pokrenuli temu na kojoj dijele rečenice koje su redovito slušali kad su bili djeca, a današnja ih djeca nikad neće čuti – ili pak neće razumjeti što one znaju. Ova je tema ispunjena nostalgijom, smijehom, čuđenjem… Ma, jedan lijepi put u prošlost, a zapravo se zamislimo nad djetinjstvom naše djece.
„Potražit ćemo to kad dođemo kući.“
Ah, da, sjećaš se da su nekad svi imali enciklopedije, pravopise, rječnike stranih pojmova, a sve što nisi mogao pronaći tako, doznao bi pozivom općim informacijama. Nevjerojatno, zar ne? A onda smo kasnije imali Internet samo kod kuće. Pa eventualno u Internet caffeima. Tako da ako smo nešto trebali potražiti, tražili smo na te načine i morali smo čekati da to potražimo. Nije nam sve bilo na dlanu.
„Za mene je!!!“ - kad bi zazvonio kućni telefon
Da, „kućni telefon“ je bio fiksni telefon - onaj koji je stajao na jednom mjestu i imao žicu - koji je dijelila cijela obitelj. Kad bi trebao nazvati prijatelj ili prijateljica (a tek netko tko nam se sviđa!) trčali bi prema telefonu da se javimo prije svih drugih, kako bismo sačuvali za sebe „tajnu“ tko nas zove i ujedno spasili prijatelja „sramoćenja“ dok se predstavljaju i traže nas.
„Makni teletekst! Gledam seriju!“
Hm, kako današnjim klincima dočarati teletekst? To je bio Internet prije interneta. Na televizoru. Imali smo vijesti, imali smo program, imali smo, hm, oglase, chat…
„Moram kupiti oglasnik“
Da, poslovi su se tražili u novinama, stanovi su se tražili u novinama… ma sve. U malim kućicama s tek nekoliko riječi, bez slike. I to sve je bilo u obliku novina, papirnatih. Nisi mogao samo kliknuti na Internet i potražiti bilo što. Čekao si određeni dan u tjednu da kupiš oglasnik i budeš brži od svih.
„Sjedala za pušače ili nepušače?“
Ovo je možda jedan od najvećih pomaka od 90-ih godina do danas. Prije je svaki restoran imao pušački i nepušački dio, baš kao i neka prijevozna sredstva poput vlakova. Pušenje je bilo dopušteno čak i u zrakoplovima. Pušilo se i na radnim mjestima. Ma, udisali smo dim posvuda iako nismo bili pušači.
„Jesi li označio upute za put na karti?“
Ah, karte, papirnate karte na presavijanje, pa čitanje sitnih, sitnih slova u vožnji, pa okretanje karte u pravom smjeru… Kartu čitaj, seljaka pitaj – tako je uvijek na kraju i bilo.
„Provjerite u imeniku“
Telefonski imenik. Nevjerojatno je sada i pomisliti da su svi telefonski brojevi u nekom gradu, na primjer, bili uvršteni u – knjigu. Papirnatu knjigu s listovima. Osim tog, tamo su bile navedene i tvrtke, njihovi kontakti. Bile su to pozamašne knjižurine. Oh, kako nam je samo Internet olakšao živote!
„Molim te, premotaj.“
O, da. Premotavanje. Dani videorekordera i iznajmljivanja VHS kazeta. Ne samo da smo fizički morali otići po neki film na kazeti, nego ako pogledaš film i ne premotaš ga na početak – platio bi „kaznu“ u videoteci.
„Nećeš uvijek imati kalkulator.“
To su svi govorili djeci kad je bila u pitanju matematika. O, kako su u krivu bili.
