Čileanski dio obitelji je blago rečeno zabrinut. Njima, i većini poznanika, nije jasno zašto se beba nije rodila u 38. tjednu i zašto nisam isprogramirala svoj porod pa bez mučenja išla na carski
Dok sjedim na krevetu, jedva pokretna, u 9.mjesecu trudnoće, pitam se jesam li ovako zamišljala moju drugu trudnoću. U stranoj zemlji, u stranom zdravstvenom sustavu, sa stranim običajima, daleko od svega i svih?
Prvo, jesam li je uopće zamišljala? Pa da, jesam, ali ne u nekom vremenskom okviru već kao ideju. „Bilo bi slatko, ali ne sad. Sad ćemo raditi, sad nije vrijeme“..., sad ovo, sad ono. Pa se dogodilo što se dogodilo. Bez previše planiranja. I onda sam se našla u novoj, još jednoj promjeni. Mislim da bih morala više prihvatiti da su Promjene lajt-motiv moje sadašnjosti. Svi kažu da je to dobro. Ja kažem: kako kad.
Žudjela sam za domaćim okusima
No, nakon prvog posjeta ginekologu i potvrde trudnoće, trebalo je biti praktičan i donijeti neke životno važne odluke: roditi u Hrvatskoj ili tu, kojeg doktora odabrati, ići u kliniku ili bolnicu, spoznati način funkcioniranja zdravstvenog sustava, moja prava i povlastice, i kako, kako utažiti trudničkim željama za okusima iz domovine??? To je bilo goruće pitanje. Odjednom su mi se jela određena peciva iz pekara, ali ne bilo kojih, već otprije poznatih („Prerada“ na Pazaru u Splitu, „Dinara“ na Britancu u Zagrebu... ). Pokušala sam se zavarati tvrdom krafnom (s džemom od malina) koje ovdje zovu berliner, ali mi je za ludu bio trud. Samo je bilo neukusno i podsjetilo me koliko zapravo želim točno taj određeni okus koji nemam tu. Savjetovali su mi da i sama napravim, ali opet, to nije bilo to.
Ćudljivi apetit: hrana kojoj trudnice ne mogu odoljeti
Osim voća, kiselih krastavaca (koje i inače jako volim, a ovdje mi nisu ukusni) i lazanja sa sirom (začudo, sam sir mi je izazivao povraćanje, u lazanjama ne), svi okusi koji su mi nedostajali su bili isključivo domaći: zvijezda majoneza, spomenuti okusi iz navedenih pekara, Abc sirni namaz (ne, ne Dukatov), bilo koji kiseli krastavci iz hrvatskih dućana (uspjela sam za Božić naći neke njemačke, bila sam sretna!), kremaste kave sa šlagom i... mamina kuhinja. Sve iz mamine kuhinje. Slano, slatko, kiselo, pa sve u kombinaciji. Sve!
Gdje roditi?
Kad sam razmišljala o rađanju u Hrvatskoj, skoro sam donijela odluku samo na osnovi mamine kuhinje. SKORO. A onda sam se sjetila da moram biti praktična, opet, pa smo nakon par dana razmišljanja shvatili da je najlakši i najbezbolniji način roditi u Čileu. Kako za koga najbezbolniji, ali morala sam uzeti u obzir i moje prvorođeno dijete, odlazak na put, opet, boravak u Hrvatskoj najmanje šest mjeseci, vraćanje i opet promjena. Činilo mi se to previše čak i za malu, prilagodljivu djevojčicu.
Kad je odluka pala da ostajemo, kenuli smo u novu avanturu zvanu Trudnoća u Čileu, podnaslov Čari zdravstvenog osiguranja; kako ih spoznati i steći? Kao strankinji s vizom, imam pravo na osnovnu besplatnu zdravstevu skrb, kao i svaki Čileanac. Osnovna zdravstvena skrb se provodi u consulotrijima, nekoj inačici naših Domova zdravlja. Vrlo je bazična, ali kod trudnoće vrlo učinkovita. Imala sam pravo na besplatnog zubara i osnovni pregled jednom mjesečno kod babice.
Za bilo što što je izvan okvira, posebni ultrazvuk ili ,nedajbože, komplikacije, ideš u državnu bolnici (u kojoj se, po našem sistemu, uvijek čeka na pregled) ili platiš privatnika. Znači, i opet slično kao kod nas. Ja sam privatno išla i na preglede kod ginekologa, zlu ne trebalo.
Zdravstveno osiguranje u Čileu
No, kad sam promijenila svoje osnovno zdravstveno osiguranje za viši stupanj (što se može postići zapošljavanjem ili prenošenjem osiguranja bračnog/izvanbračnog partnera), shvatila sam da sam dobila povoljni pristup skupim privatnicima i klinikama. Taj bi viši stupanj odgovarao našem dopunskom osiguranju, ali se plaća četiri puta više nego u Hrvatskoj. To, pak, ne znači da ne moraš platit privatnika kad odeš na pregled - kupiš bon, čija je vrijednost velikim dijelom plaćena tvojim zdravrstvenim osiguranjem koje uplaćuješ svaki mjesec, ali određeni iznos opet ostaviš doktoru. A sama činjenica da se MORAŠ misliti oko kupnje bonova gdje i kada dok se brineš za svoje ili djetetovo zdravlje je umarajuća. I nikako mi nije jasno zašto se mora naknadno plaćati taj bon ako se svaki mjesec uplaćuje osiguranje?
Bez tog „dopunskog“osiguranja privatniku plaćaš punu cijenu, npr. ginekološki pregled bez ultrazvuka stoji oko 250 kn (uzimajući u obzir neke privatne ginekološke preglede u Hrvatskoj to i nije puno, alo ne zaboravimo da ja ne živim u glavnom gradu Čilea, gdje se troškovi života udvostručuju), a s bonom oko 50 kn.
„Odlično, dobro sam prošla!!“, pomislila sam prvi put, zaboravljajući da se mjesečno uplaćuje osiguranje. Plus što se svi lijekovi plaćaju duplo skuplje nego u Hrvatskoj, bez obzira što su na recept. Bez tog recepta ne bih mogla ni zatražiti lijek, u plaćanju mi on ne pomaže. Osim u consultorijima, tamo imaju i svoju (državnu) ljekarnu pa se osnovni lijekovi mogu preuzeti kod njih. Ali, kao što rekoh, to je prilično bazično. Ne dao ti bog da ti se nešto zakomplicira. To se dodatno plaća. Puno.
'Osuđivali su me jer sam odabrala porod carskim rezom u privatnoj klinici'
A to je samo jedna vrsta osiguranja. Postoji još dvije,tri, čiji princip ne razumijem jer nisam njihov korisnik. Kao, plaćaš više, bonovi su skuplji, ali ti pokrivaju veći postotak cijene kod nekih težih zdravstvenih slučajeva. Jedna trudna prijateljica ima to osiguranje, rodit će u klinici, pokrit će joj dio troškova pa će za porod platiti oko 3 000 kn (porod se plaća svudje, i u bolnici i u klinici), ali, ALI, ako slučajno dobije trudove i rodi prije 37. tjedna, beba je nedonošče, što joj njeno osiguranje ne pokriva i ona plaća potpuni iznos (oko 10 000 kn). Iako je uredno uplaćivala cijelo vrijeme svoje osiguranje i kupila svoj bon za porod.
Nakon što smo odabrali ginekologa i babicu, obavili glavne preglede, trudnoća je krenula svojim uobičajenim i nestvarnim, srećom i urednim, ritmom kojim smo ušetali u ljeto. Nije bilo lako biti brz i pokretan u 5./6.mjesecu trudnoće s umjerenom vrućinom, ali obitelj i kupanje u relativno toplom jezeru su uvelike pomogli. To sam kupanje pripisala mojoj svakodnevnoj trudničkoj aktivnosti pa sam se ostatak dana odmarala bez grižnje savjesti.
Prirodni porod odbacili kao nešto zastarjelo
Onda je došlo vrijeme da se odlučimo za mjesto poroda: privatna klinika ili opća bolnica? Privatne klinike ovdje nisu simbol nedostižnog luksuza rezerviranog za zvijezde i žene nogometaša. Bila sam u par i, kako sam očekivala drugačiji tretman, već kad plaćam, moja su očekivanja ostala neispunjena. Nekako si uvijek mislim, kad već plaćam privatnu uslugu, očekujem i privatni tretman. Igrom slučaja, u malenom gradiću u kojem živim nema klinike, već samo privatna bolnica (koja meni izgleda kao svaka druga, samo ti uruče račun na izlasku iz bolnice), ali u susjednom, većem gradu postoji opća bolnica.
Carski rez je ozbiljna operacija koja se ne smije raditi na zahtjev
Kasnije sam saznala da je ova bolnica poznata u Čileu kao primjer klinikama i bolnicama diljem zemlje za humani odnos prema majci. Nije mi bilo jasno što pod time misle dok nisam porazgovarala sa šefom ginekološkog odjela u bolnici koji mi je objasnio da su Čileanci uvelike prihvatili američki običaj carskog reza, programiranog poroda i da se odbacio prirodni porod kao nešto zastarjelo. U novije se vrijeme (vidjela sam na televiziji reportažu o tome!) priča o povratku prirodnog poroda.
Sam porod se plaća
Meni je prirodan porod normalan, srećom nisam imala problema prvi put, a carski rez mi je nešto što se radi ako i samo ako postoji problem s majkom ili bebom. Ne zato što je tako lakše doktoru ili rodilji. To je ozbiljna operacija koja se ovdje i puno više naplaćuje, čime je doktorima omiljena. U ovoj bolnici carski se rez ostavljaju za zadnju opciju, a rodiljama se nude kade s vodom, masaža, pilates lopta i druga sredstva koja bi trebala olakšati sami čin. I, naravno, anestezija. Mislim da ću ovaj put inzistirati na istoj.
'Odbila sam epiduralnu, a onda požalila'
Sam porod se plaća, plaćaju svi bez obzira na vrstu osiguranja, ali uspoređujući s klinikama, cijena je simbolična. Koja, i opet, po kapitalističkom običaju, raste s mogućim komplikacijama. Ali, nadat ćemo se da njih neće biti, da će porod proći uredno, kao i zadnji put, samo s manje boli.
U bolnici se ostaje kratko, jednu noć, ako je sve u redu. Beba se odmah, isti dan po izlasku iz bolnice prijavljuje u Općinu u knjigu rođenih čime joj se izdaje čileanska verzija OIB-a. Bez njega ne može ništa, niti otići na svoj prvi pregled kod pedijatra, koji se zakazuje unutar 10 dana od poroda, a uključuje i pregled majke. Napomenit ću da u Čileu, pri porodu, nema klistira, brijanja ni epiziotomije.
Je li urez međice na porodu stvarno potreban?
Čileanski dio obitelji zabrinut jer se beba nije rodila u 38. tjednu
Na žalost, nema ni patronažne sestre koje obilazi majku i dijete u prvim danima nakon poroda. Meni je to bilo odlično kod prvog djeteta, imala sam dragu patronažnu sestru koja mi je došla i nakon šest mjeseci kad je Ami počela s dohranom. Mislim da majkama nije baš jednostavno izići iz kuće i ići na pregled s bebom od deset dana, a da ne govorim ni zdravo izvesti dijete iz kuće i izložiti ga bacilima, bakterijama i virusima čekaonice. Ali, imam li izbora?
Kako se moj datum poroda približio, došao i prošao dok sam ja završila ovaj tekst, spoznala sam još par stvari vezanih uz trudnoću, porođaj i čileanske običaje. Beba se još nije rodila (iako su prošla tek tri dana nakon termina..), a čileanski dio obitelji je blago rečeno zabrinut. Njima, i većini poznanika, nije jasno zašto se beba nije rodila u 38. tjednu (zašto bi??) i zašto nisam isprogramirala svoj porod pa bez mučenja išla na carski (MOJ FRIZER je odlučio da je ovo primjerenija i humanija metoda poroda...). Pokušala sam im ponoviti riječi ginekologa koji nije zabrinut ni bebinim ni mojim zdravljem u 40. tjednu trudnoće.
Nekad čuju, nekad ne čuju. Ali ja sam prilično mirna i čekam da se dogodi što se treba dogoditi do ponedjeljka. Kad je sljedeći pregled kod ginekologa. U slučaju da se beba ne rodi do 41. tjedna, moram u bolnicu na indukciju. Ali do tad, ko zna. Možda ću već pisati sljedeću kolumnu o iskustvu drugog poroda s buhtlicom u krilu.
