Jelena Stanković, mama petomjesečne Leone, ispričala nam je kako izgleda život njene tročlane obitelji na relaciji Boston-Zagreb, kakvo joj je bilo iskustvo s poroda u SAD-u te zašto smatra da je u u Hrvatskoj ipak puno lakše i jeftinije imati djecu
Naša nova kolumnistica, mama Jelena Stanković, magistrirana je sociologinja iz Pule koja s mužem Vladom i petomjesečnom kćeri Leonom živi na relaciji SAD-Hrvatska.
“Vlado i ja smo se upoznali u Bostonu prije skoro četiri godine - ja sam tada pisala magistarski rad na Boston University, a on je predavao na Ekonomskom fakultetu na Harvardu. Naš se život već tri godine odvija na dvije lokacije - u Bostonu i Zagrebu. Pošto Vlado svaki proljetni semestar predaje na fakultetu, nakon božićnih praznika pakiramo kufere i putujemo preko bare. Tamo provodimo ledenu zimu i divno proljeće, a na ljeto se vraćamo u Hrvatsku”, priča 27-godišnja Jelena čiji je muž, 34-godišnji Vlado predavač na Pravnom fakultetu u SAD-u, a njihova kćerkica Leona na svoje prvo interkontinentalno putovanje išla je sa samo sedam tjedana.
Prekooceanska selidba s dojenčetom
“Od samog putovanja je sto puta stresnije bilo pakiranje svih naših stvari i napuštanje iznajmljenog stana - u obiteljskim analima poznato i kao ‘seoba naroda’. Selidba s bebom je teška - prekooceanska selidba s novorođenčetom prilijepljenom na cicu je doživljaj za sebe”, priča o tome kako je izgledalo njihovo prvo putovanje.
“Suprug i ja smo sumanuto jurcali po stanu, usisavali, vagali kufere, na sav glas pjevali o strašnom krokodilu i malome Juju, glancali parkete, uspavljivali Leonu, pokušavali skužiti kako podesiti remene na autosjedalici. Nakon hektičnog pakiranja, spremanja, čišćenja, ribanja i utovarivanja više od 200 kg prtljage u taxi, let je bio pravi pravcati odmor. Leona je spavala cijelim putem; budila se samo za hranjenje koje je za divno čudo obavljala efikasno i brzo. Nije bilo uobičajenog roktanja, stenjanja, puhanja i bacakanja”, priča, a prisjeća se i kako su se u očima drugih putnika, nakon početnog horora, kada su shvatili da će sjediti pored novorođenčeta, zamijenili nježni osmjesi.
“Svi su se složili da imamo pravog malog anđelka i odahnuli kada su skužili da je Leona zen beba”, priča mama, koja je s mužem već navikla na 'nomadski' način života. "Najbitnije nam je da smo svi zajedno - čak i ako to znači još malo seljakanja po svijetu”, kaže.
'U Hrvatskoj je lakše i jeftinije imati djecu'
Budući da su sigurni da će se njihov život još neko vrijeme odvijati na dva kontinenta, Jelena kaže da to vide kao priliku da Leona od malena bude izložena različitim jezicima i kulturama.
Porodiljni dopust u svijetu: Hrvatska na vrhu ljestvice
Za malenu Leonu, mama Jelena kaže da je “made in Croatia, born in the USA”, pa smo je pitali kakvo joj je iskustvo s porođajem u Americi.
“Nakon puno premišljanja odlučili smo da rodim u Bostonu - pomisao da suprug i ja tijekom zadnjeg tromjesečja trudnoće i poroda budemo razdvojeni Atlantskim oceanom nije nam dobro sjela. Zajednički odlazak u Ameriku nije bio jednostavan. Papirologija je bila komplicirana, a let s ogromnim trbuhom nije bio mačji kašalj, no to je svejedno bila najbolja odluka koju smo mogli donijeti. Bili smo zajedno, i to je na kraju bilo jedino važno”, objašnjava svoju odluku, a dodaje da se poroda sjeća s osmijehom na licu.
Ples, lopta i plutanje u kadi za vrijeme trudova
“To ne znači da nije bio bolan. Bio je istovremeno vraški bolan i čaroban. Bolnica u kojoj sam rodila je bila fantastična – dobili smo ogromnu sobu, veću od stana u kojem smo tada živjeli, s masažnom kadom, vlastitom kupaonicom i malom kuhinjicom u kojoj su se nalazile grickalice i pića. Soba je bila u divnim toplim bojama, a sve su medicinske naprave bile skrivene u drvenim ormarićima. Nije se previše razlikovala od sobe nekog finog hotela. Pored svih tih divota dodijelili su nam i vlastitu medicinsku sestru”, kaže.
“Iako je Leona rođena na Prvi April, od početka nam je pokazala da s njom nema šale. Trudove smo odrađivali na različite načine - većinu njih sam odradila plešući s Vladom - lagani sentiš se pokazao idealnim za tu prigodu; pa sam malo skakala po lopti za porode, malo sam bila na sve četiri, malo sam hodala, malo sam plutala u kadi - uglavnom prošla sam sve moguće i nemoguće položaje dok nije pukao vodenjak i stvari nisu postale ozbiljne. Pošto nakon 4 sata suludo intenzivnih trudova kraj nije bio niti blizu, odlučili smo se za epiduralnu koja nam je omogućila 5 sati slatkog sna. Friška i odmorna, bila sam spremna za tiskanje koje nije bilo lako jer je Leona odlučila na svijet doći licem prema gore - ili kako bi rekli Ameri “sunny side-up””, priča.
'U Nizozemskoj sam se na porodu osjećala kao kraljica'
Ogledalo na porodu - najveća pomoć pri tiskanju
Jelenin muž Vlado oduševio je medicinske sestre koje su se cijelo vrijeme brinule da jede, pije i odmara. "Nama je ta briga bila strašno smiješna dok nam nisu objasnile da se muževi nekada znaju buniti jer se osjećaju zapostavljenima. 'Ludi Amerikanci', rekla bi moja mama", smije se Jelena.
"Najveća pomoć pri tiskanju bilo je ogromno ogledalo, elegantno smješteno ravno ispred mog međunožja. Mogućnost praćenja događanja u donjim sferama bila je odlična motivacija. Čak je i Vlado, koji se prije grozio i same pomisli na slične rekvizite, najprirodnije i s velikim zanimanjem pratio zbivanja. Nakon velikog truda, na prsa sam dobila mekanu, kmečavu, zajapurenu štrucu ljubavi. Nastupio je trenutak čiste sreće; plakala sam ja, plakao je Vlado, a plakala je i Leona", kaže.
Pomoć super-bake u prvim tjednima s bebom
Iako im roditelji žive u Hrvatskoj, Jelena kaže da ne zna kako bi uopće izdržali bez pomoći njene mame koja je bila s njima prvih mjesec dana.
“Kako Vlado nije mogao dobiti niti jedan slobodan dan, moja mama je na sebe preuzela ogroman dio posla. Nismo imali pojma kako će izgledati suživot tri jaka karaktera i jednog novorođenčeta, no sve je teklo kao po špagi. Super-baka je kuhala, spremala, peglala i šetala sa svojom unučicom. Zahvaljujući njezinoj podršci i pomoći ti su nam tjedni ostali u divnom sjećanju”, priča mama Jelena, a dodaje da joj je bila jako važna i mamina psihološka pomoć u prvim tjednima dojenja.
“Bilo je ohrabrujuće imati uz sebe nekoga tko je prošao kroz nešto slično. Dojenje je na početku bilo vrlo teško - mala lijenčina nije bila zainteresirana za sisanje, ali je zato obožavala mljackati cicu. Bila sam apsolutno nepripremljena za tu bol, dapače, bila sam uvjerena kako će dojenje biti bezbolno, čak i ugodno. Bezbolno je postalo nakon pet mjeseci - ugodno nije još uvijek. Nakon dva tjedna hranjenja na žličicu, zbog utjeranog straha da će se zaljubiti u bočicu, uz pomoć konzultantice za laktaciju, koja je još jedna divna američka umotvorina, pronašli smo položaj koji nam je objema odgovarao i u kojem Leona ne bi zaspala nakon nekoliko minuta. Od tada pa do svog 4. mjeseca Leona se hranila isključivo ležeći potrbuške na mojim prsima”, kaže mama čije kolumne ćete moći čitati i na Klokanici.
