Na drugom porodu želim epiduralnu i muža uz sebe

Iako ne želim razmišljati o porodu i onome što me čeka, taj dan je bliže nego dalje, a u mojoj glavi je i dalje neka zbrka jer se osjećam i ponašam kao da sam tek na početku trudnoće, a ne kao da ću uskoro zagaziti u trideseti tjedan.

Stvarnost je ipak jako oštra pa nam naše iluzije, odbijanja i ignoriranje iste, servira na pladanj pa kako god mi okretali glavu, on je uvijek negdje tu. Prošli mjesec mi je prebrzo proletio, vjerojatno radi ovog božićnog ugođaja pa dane i ne brojim, ali prošao je još jedan mjesec, što je mjesec dana manje za nas dvoje. Robica je spremna, krevetić će uskoro postati dio naše sobe, kolica samo treba naručiti, ali ipak se treba pokrenuti, a nama kao da se ne da ili kao da imamo još puno mjeseci ispred nas.

Prva trudnoća i porod

Sjećam se kako mi je prva trudnoća bila nestvarna i cijelo vrijeme sam imala osjećaj da se to ne događa meni, sve dok nisu počeli stizati paketi na kućnu adresu i našim policama su odjednom počele vladati bočice, sterilizator, mekane dekice, pelene, kolijevka u kutu dnevnog boravka. Tek sam tog trena shvatila da se sve ovo događa nama i da je sve ovo oko nas kupljeno za našu bebu koju ćemo uskoro držati u rukama. Nad tim sam stvarima doživljavala prave krize, prvo one od straha, pa od sreće, pa od uzbuđenja, nestrpljivosti, lila suze i smijala se.

Emocije koje je teško kontrolirati i poznaje ih samo žena koja će postati mama. Porod je bio jedan od paketa, ali jedan od onih koje ne možeš otvoriti mjesecima prije i vidjeti kakav će biti, nego ga čuvaš za zadnje i nadaš se da će biti onakav kakav želiš.

Kako je vrijeme odmicalo sve sam se više bojala, a s druge sam strane jedva čekala da napokon dođe taj dan. I došao je kao i svaki drugi. Probude te bolovi, namjestiš se na jedan bok, na drugi, pa misliš da su leđa, pa osjetiš grč u trbuhu koji u nevjerici pripisuješ bebinoj vratolomiji, isti taj se ponavlja, a ti i dalje zatvaraš oči iako je termin tu i tješiš sama sebe da će proći, kao i svaki put prije ovoga. A onda se nađeš u bolovima koji postaju sve neugodniji, kapljice znoja na čelu te izdaju i tog trena vjerojatno sama sebi priznaješ da je dan D došao i da ćeš uskoro postati ono što čekaš punih devet mjeseci - mama.

Trudovi poput valova

Od bolova sam imala sve više snage pa sam tako željela polomiti onaj metalni krevet koji mi je počeo smetati, smetalo mi je sunce, pjev ptica, otvoren prozor, glasni razgovori, muž bez kojeg nisam željela napraviti ni jedan korak, a tog trena ga nisam mogla gledati. Na onom sam krevetu postala prava zvijer - ranjena zvijer. Mogla sam sve od onolike doze adrenalina, ali su me bolovi savijali u dva djela i sva ona sreća koju sam osjećala devet mjeseci je nestala u sekundi, svi korisni savjeti koje sam upijala kao spužva nisu koristili i gubila sam se u svemu tome pokušavajući se kontrolirati.

Odbijala sam bilo kakvu pomoć, pomagalo mi je samo disanje kojeg se vjerojatno ne bih sjećala da nije bilo muža. Ako ga nisam gledala gubila sam se u onom moru i valovima koje sam zamišljala. Naime, na tečaju za trudnice bol su nam opisali kao more i valove koji dolaze i odlaze i ta tehnika mi je pomogla sve do samog izgona. Iako o disanju nismo puno pričali na tečaju, mogu reći da sam onaj mali dio koji smo dotakli uspjela iskoristiti maksimalno.

Grižnja savjesti zbog epiduralne

A onda sam se nakon nekoliko sati našla u rađaoni, u toj famoznoj sobi koja mi je prvi puta kada sam još na tečaju ušla u nju izazvala užasnu mučninu. Ovaj put nije, jer sam bila dovoljno loše i svaki korak dalje bio mi je tračak nade da će ovo sve uskoro završiti. Napokon slijedi epiduralna radi koje sam se osjećala lošom osobom. Iako sam u planu poroda samo par dana prije navela da jedino što tražim i želim je epiduralna ako neću moći izdržati, tog trena sam se osjećala totalno jadno i nemoćno, ljuta sama na sebe i zavidna svim ostalim ženama koje su rodile bez nje.

U glavi mi se odvijao pravi kaos i osjećaji grižnje savjesti nisu mi dali mira iako su me svi tješili da sam postupila dobro, jer će epiduralna, osim sto će mi pomoći da se odmorim i skupim malo energije, pomoći i u otvaranju, i tako je i bilo. Nakon epiduralne sam bila u nekom polusnu, tijelo se napokon opustilo i otvaranje je doseglo vrhunac i Ian je bio spreman za ovaj svijet.

Ne znam zašto sam se tako loše osjećala kad sam zatražila epiduralnu. Vjerojatno jer nas razni članci na portalima, forumima i tako dalje bombardiraju o važnosti prirodnog poroda, kako je bol normalna i svatko je može podnijeti, kako nije neizdrživa i toliko strašna.

Sada slavim porod bez boli

Divim se ženama koje su uspjele roditi bez nje i iako sam se tog trena osjećala manja od makovog zrna i s nekim stidom govorila nakon poroda da sam rodila uz epiduralnu, sada se moja slika totalno promijenila i mogu reći da sam zahvaljujući baš njoj imala porod za poželjeti, dok puno njih koje su rodile bez nje ne žele uopće pričati o svom porodu jer je bio prava "jeza".

Mislim da epiduralna anestezija zaslužuje posebnu temu o kojoj bi se moglo napisati dosta toga. Dok neke okreću glavu od nje i smatraju je nepotrebnom, neke žene je baš poput mene iščekuju s istim žarom, ali se boje predrasuda, osjećaju se loše radi toga, pokleknu na odgovaranja u rađaoni od strane babica, ginekologa, pa često sve završi na tome da je ili "prekasno za epiduralnu" ili "vi to možete" i bol postaje i dalje prva pomisao koja ih veže za porod još godinama.

Epiduralna bi anestezija po meni trebala biti omogućena svim rodiljama jer porod bez boli nije manje važan od onog koji boli, jednako je bitan i s jednakim je žarom i ljubavi dijete doneseno na svijet, samo ćemo ga se prisjećati s još većom toplinom jer nas je bol zaobišla. Nekada, kada anestezije nije bilo, žene su rađale baš kao i danas, rađale na poljima i isti dan nastavile kopati, ali to nam ne bi trebala biti nikakva vodilja, jer odavno ne primjenjujemo običaje naših prabaka i baka, pa zašto si ne bismo onda priuštile porod bez boli ako možemo?

Srećom, anestezija nije tabu tema u bolnici u kojoj sam rodila i koju sam odabrala i za drugi porod. Omogućena je svim trudnicama i bez imalo prigovaranja i nagovaranja na potpuno prirodan porod zovu anesteziologa koji rješava stvar u roku od pola sata. Prije same anestezije ponudili su mi opciju da uđem u bazen s vodom, ali sam tog trena bila već dovoljno iscrpljena od svega i nisam željela ništa gdje se ne bih osjećala sigurno. Iako sam razmišljala o bazenu tijekom trudnoće, u trudovima uopće nije dolazilo u obzir ni da probam, sama ideja me odbijala.

I na kraju, što očekujem od drugog poroda?

Prvi sam put imala jako malo želja, jako malo zahtjeva, jer nisam znala u što idem. Nijedna stvar tijekom poroda nije napravljena, a da se s tim nisam slagala, čak se i sjećam da su mi "dosađivali" s pitanjima "smiju li..." i objašnjavali svaku sitnicu koju će raditi i ništa se nije događalo bez mog odobrenja. Nezamislivo je koliko se žena bolje osjeća kada oko sebe osjeća, nazovimo je "ljudskost", jer u tim momentima svaki krivi pogled ili riječ mjerimo na najgori mogući način. Često su mi stiskali ruku dajući mi do znanja da ja to mogu i samom gestom ulijevali mi samopouzdanje.

Drugi porod će sigurno psihički biti lakši jer znam što me čeka i to je već jedan plus. Torba za bolnicu će sigurno biti lakša od one prve, a samim time i moja glava koja će razmišljati o nekim drugim stvarima nego prvi puta. Istina je da se bojim, ne mogu reći da krećem na drugi porod sasvim spremna i hrabra, jer to nije istina. Iako je prvi porod bio, na kraju krajeva, jako lijepo iskustvo i drugi bi trebao biti još ljepše, jer sve ide bolje i brže, nikad se ne zna gdje stvari mogu zablokirati, ali trenutno ne razmišljam o tome.

Pupčanu vrpcu prerezat ću sama

Epiduralnu ću zatražiti i ovaj put, bez imalo premišljanja i osjećaja grižnje savjesti. Želim sudjelovati od samog početka čiste glave, s odmorenim i opuštenim tijelom u nadi da će sve brzo završiti. Kao i prvi put, želim muža kraj sebe. On mi je bio ogromna potpora i u njegovim sam očima vidjela hrpu pozitivnosti koja mi je tada falila.

Ono što sam zaželjela nakon prvog poroda je da na drugom porodu pupčanu vrpcu prerežem sama nakon što prestane pulsirati. Mislila sam da je to jedan rutinski dio koji obavlja tata jer je takav običaj, a kasnije sam poželjela da sam to obavila ja. Nekako me zabolio oko srca onaj rez s metalnim škarama, ono "cvikanje" i mrcvarenje pupčane vrpce samo nekoliko sekundi nakon što je Ian došao na ovaj svijet i kasnije sam poželjela da se taj toliko poseban i jedinstven trenutak dogodio na neki drugi način.

Nikada nije prekasno da neke greške popravimo i pokušamo nešto drugo i nešto novo, ono što srce kaže. Vjerujem da će se ovog puta taj trenutak dogoditi na neki drugi način. Ne tražim ništa previše, sigurna sam.