Kako mirne duše ostaviti dijete u vrtiću?

Upali ste u vrtić. Nitko sretniji od vas. U glavi se već rađaju slike kako ostavljate nasmijano dijete u naručju još nasmijanije tete i po sunčanom danu šećete do posla, navratite na plac, imate vremena za kavu, itd… Ok, malo karikiram, ali znate na što mislim. 

Ja ne znam kakva su iskustva mama koje ne poznajem, no znam kakva su moja i mojih prijateljica, stoga ću u današnjoj kolumni pokušati sažeti sve ono što je nama olakšalo prilagodbu, možda se pronađete u nečemu što spomenem.

Različiti vrtići i različite tete

Moje iskustvo s državnim vrtićem je izrazito pozitivno. Dok smo u privatnom vrtiću imali istu tetu i za čišćenje i za kuhanje i za čuvanje, u državnom je podjela vrlo jasna. Ne kažem da su svi privatni vrtići takvi, samo da je moje iskustvo bilo takvo s jednim vrtićem.

Kažu da puno toga ovisi o tetama, ja se s tim potpuno slažem. Prve tete u našem državnom vrtiću su bile – jedna super, druga užas. Pod užas mislim da se treći dan adaptacije derala na mene u prisustvu mojeg djeteta i to zato jer smo došli 15 minuta nakon njenog roka (iskreno, nismo ni znali kad trebamo doći). Naravno, to bezrazložno deranje učinilo je da moje dijete ne želi ni blizu teti koja viče.

Nakon dva mjeseca bezuspješnih pokušavanja shvatili smo da IPAK nismo glineni golubovi, odnosno da nismo bespomoćni i bez prava glasa u vrtiću pa smo zatražili premještaj. I dobili smo ga! Naravno, to je moguće u vrtićima koji su na nekoliko lokacija (što većina državnih je). Ovaj novi je nama nešto dalje od kuće i ne možemo baš prošetati do njega, ali sam vrtić s prekrasnim dvorištem, tete koje su san svakog djeteta, ali i roditelja… Ma divota. 

Borite se za svoje dijete!

Ono što želim reći ovime gore, borite se za svoje dijete. Ako vas nešto smeta, razgovarajte s tetama, ravnateljem, psihologom, savjetnikom za prehranu… jer stav: 'neću ništa reći da se ne zamjerim tetama, onda će biti loše prema mom djetetu' definitivno je kontraproduktivan i dovest će do toga da ćete vi o lošim uvjetima/vrtiću/tetama/prehrani pričati prijateljicama, partneru, baki… a vaše dijete će to sve slušati.

Što mislite, koju poruku će dobiti? Sigurno ne da je vrtić super i dobro mjesto za njega. Naprotiv, stav koji će graditi je da je vrtić nesigurno i loše mjesto, a kakav vi onda ispadate roditelj ako svoje najdraže ostavljate tamo gdje nije dobro? Gdje, npr. tete nemaju pojma, čistačica loše čisti, ručak je kao u zatvoru i slično? Ako želite da vaše dijete ima pozitivnu sliku o vrtiću, vi ste je dužni stvarati zajedno s njim. Ako nije servirana na pladnju od ljubavi i sreće, budite vi ta/taj koji će je stvoriti. Zbog svog djeteta. Zbog SEBE.

Opet bih rekla da karikiram, ali zapravo i ne karikiram, samo plastično opisujem tijek događanja.

Teška adaptacija - test povjerenja

Još jedna iznimno važna stvar, ne ostavljajte svoje dijete u vrtiću na prevaru. To je loše. 

Ok, svi znamo da adaptacije na novonastale situacije, osobito kod mališana koji imaju tako malo godina da kad broje na prstiće jedne ruke još im ostanu dva prsta slobodna, koji nemaju iskustvo brze prilagodbe nego funkcioniraju po principu ustaljenog ritma, mogu biti teške i bolne. Pa ako su teške i bolne, nemojte im vi još otežavati. Jer, ako su dvije ili tri godine bili doma s vama ili bakom i djedom, ako su sagradili svoja sigurna utočišta, ako ih sada mičete od tih njihovih utočišta, što mislite da ćete postići ako ih u vrtiću ostavite na način da pobjegnete kad vam okrenu leđa zato jer su stekli mikro komadić sigurnosti u novonastalim okolnostima i nešto ih je zainteresiralo? Što mislite da postižete ako djetetu kažete 'idem na wc pa ću se vratiti'? 
Dijete vas pušta JER VAM VJERUJE, pa zašto onda imate potrebu iznevjeriti njegovo povjerenje?

Djeca ne poznaju mjernu jedinicu vremena pa ne znaju koliko su dvije ili pet minuta potrebnih za WC, ali imaju u sebi one fine senzore koji im kazuju kad je količina nesigurnosti tolika da se s njom ne znaju nositi.

Zamislite samo što činite ranjivom dječjem sistemu ubačenom u nepoznatu situaciju ako ste 'kao' iza njega, a kad se okrene, vas nema? Kome činite dobro s tim?

Uostalom, kako se VI osjećate kad vam netko laže gledajući vas u oči?

Podsjetnik na mamu

Radije pripremite mališanu nešto što je samo vaše, zajedničko, neka to nosi sa sobom u vrtić. Neka mu to u satima vrtića bude poveznica s vama koji ste mu poznati, bliski, najdraži.

Ako ste mama koja vodi kćer u vrtić, spremite jednu svoju torbicu za sebe i jednu za nju. Neka dijete unutra spremi sitnice kao i mama kad ide na posao, maramice, kremicu i sl., a vi dodajte još i neku fotografiju na kojoj ste zajedno. I u vrtiću mirno, s osmijehom i bez grižnje savjesti (jer ostavljate dijete) recite: 'ja sad idem na svoj posao, a ti si na svom poslu, idemo brzo i dobro obaviti poslove i vidimo se za nekoliko sati'. 

Ako imate sina, poigrajte se s kutijicom, garažom za autiće, na čija ćete vrata zalijepiti vašu fotografiju pa kad osjeti da mu nedostajete, bit će dovoljno da svoje autiće ode uparkirati u garažu.

Ovo su samo neki prijedlozi, vi dajte srcu i mašti na volju. Možda vam se taj način čini teži od toga da pobjegnete ili prevarite dijete no ovako ćete definitivno u djetetu graditi postavke da je svijet sigurno mjesto i da se MOŽE OSLONITI NA VAS. Znate li koliki je to temelj za sretnu budućnost? Neprocjenjiv.