Odgoj je danas postao kvantna fizika!

Prije par mjeseci pičim ja s Iskrom u kolicima u grad na kavu (samo za informaciju, živimo u Koprivnici, pa do centra imamo 10 minuta pješice), kao i svaki dan od kad je napunila dva tjedna. Ispred mene se nađe bakica koja polako pika štapom i gega se. Ne požurujem ja nju, gegam se iza nje i na prvom slobodnom prolazu ju preteknem. Kad odjednom bakica živne, počinje se brže kretati, digne štap u zrak i krene vikati iz svega glasa: "Kam' po toj zimi s tim malim djetetom! Pa dijete se bude smrzlo, joj, joj, joooooj!" Dalje se ne sjećam jer sam ubrzala korak kao da imam propeler u, da oprostite, guzici, jer uvidjeh da se s ovim starim zanovjetalom ne isplati raspravljati. Njezina su djeca sigurno bila unutra sve dok vani nije bilo 40 stupnjeva. Ako me sjećanje ne vara, mislim da je tada bilo sedam stupnjeva, a Iskra se još vozila zamotana u košari, pa dobra bakica nije mogla ni vidjeti to dijete koje se skoro smrzlo. 

'Zima joj je, vruće joj je, gladna je'

Ni ne slutiš što te sve čeka kad s bebačem ideš u šetnju: '"Joj, kak slatka beba, još se vozi u 'korpi'? Ona je još premala za jaje. Ah, kako se lijepo smije, da joj nije možda vruće u toj jakni? Gle ju, miš mali, mislim da joj je zima samo pod dekicom. Jede prstiće, sigurno je gladna. Joj kako je sitna..." U početku sam slušala raznorazne savjete, komentare i sve tome slično, a danas mi idu kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Jer kad si prvi put mama, stvarno nije lako zaključiti što je najbolje za to malo stvorenje koje te uporno gleda svojim velikim okicama i očekuje da ispuniš sve njegove potrebe. 

Mišljenja su i danas, u 21. stoljeću, još uvijek oprečna i odgoj djeteta je postao prava kvantna fizika. Treba je početi dohranjivati s četiri mjeseca, obavezno je samo dojenje do šest mjeseci, bebama je dobro dati varalicu, bolje da nemaju dudu,

Foto: Privatni album

teško se odvikavaju, spavati trebaju na boku, spavanje isključivo samo na leđima, počinju se dohranjivati s voćem, ipak s povrćem da se ne naviknu na slatko, najbolje je početi sa žitaricama jer su neutralnog okusa. Dijete mora spavati u svom krevetiću, dobro je da spava s mamom i tatom jer razvija emocionalnu povezanost. Pa si sad ti misli!

'Nemojte ju nositi da se ne navikne'

Broj jedan od svih savjeta osobno mi je bio: "Nemojte ju nositi, naviknut ćete ju na ruke."  Nismo ju nosili tu i tamo, nego non stop, jer je ko mala bila jako osjetljiva, imala je grčeve i bolne vjetrove, nije cicala pa je nošenje bilo jedina utjeha. Doslovno ju po cijele dane nisam ispuštala iz ruku. Kakva bi ja to mama bila da pustim malog i  bespomoćnog bebača da neutješno plače samo zato da ju ne naučim na ruke da meni bude lakše. Pa moja je uloga nesebično brinuti o tom malom stvorenju i stavljati ju ispred svih ostalih obaveza, jer što je važnije od nje? Zamislite kakav je osjećaj kad te nakon devet mjeseci izvade iz zaštićene udobne čahure maternice i odjednom si u nepoznatom i nesigurnom okruženju. Jedina je sigurnost blizina mame. Bebe se osjećaju sigurno kad, kao u maternici, slušaju otkucaje maminog srca, kad su nam blizu, osjete naš miris, kožu. Ima li što ljepše od toga? 

Za one 'nevjerne Tome' evo citat iz najutjecajnije knjige za roditelje "Što očekivati prve godine": '"Pružanjem utjehe nećete razmaziti svoje dijete, barem ne do dobi od šest mjeseci. Studije pokazuju da zasipanjem pažnje u toj dobi, tako što ćete svoju djevojčicu podignuti u roku od dvije minute kad god zaplače i zadovoljavati sve njezine potrebe – nećete od djeteta napraviti razmaženo derište, nego sretno i mnogo samostalnije dijete koje će, dugoročno gledano, plakati manje i zahtijevati manje pažnje.

Foto: Privatni album

Njezina veza s vama bit će mnogi prisnija, a iskazivat će vam i više povjerenja."

Istina. Naša se Mišica prestala nositi, eventualno kad s njom plešemo i hopsamo, no samo nošenje joj je izgubilo smisao. Sada puza i sama se zabavlja s igračkama, zaspi tako da se nasloni na mene i presretna je beba. Zadovoljna je jer zna da su mama i tata za nju uvijek tu i u nas je stekla neizmjerno povjerenje. 

Svjetska zdravstvena preporučuje...

Kad sam tek rodila i imala milijun pitanja, moja mi je patronažna sestra rekla: "Samo slijedi svoje srce." Pomislila da mi nije savjetovala ništa pametno ni konkretno, a onda shvatila da konkretnih odgovora ni nema. Svako je dijete drukčije i svaka mama najbolje osjeća što mu treba i što smije, a što ne smije. Znam da sam i sama bila od onih koji kažu: "Moje dijete nikad neće tako, ja nikad ne bih to ovako, trebali ste to onako..." A kad je stigla Mišica, svijet nam se okrenuo naglavačke i zajedno smo lovili korak kako god smo znali i umjeli. Pročitala sam prije poroda brdo knjiga, priručnika i sve moguće literature o bebačima. Dobro je sve znati, pripremiti se i u puno stvari mi je stvarno bilo od pomoći. No ne treba se svega držati ko pijan plota, jer da je sve onako kako Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje, a pod tim mislim spavanje isključivo na leđima, bez dude, bez brisanja vlažnim maramicama...odgojili bi malog robotića, a ne čovjeka. Zato moj muž kad čuje Svjetska zdravstvena preporučuje, kaže da Svjetska psihološka preporučuje da se ponekad ide linijom manjeg otpora da ne bi svi skupa opiz...na živce.

A i skužila sam da tate sa svojim princezama bolje prolaze i oni nisu zločesti i neuki ko mi "mlade" mame. Prošli smo tjedan u Varaždinu pili kavu na trgu, a Iskra je po običaju bila presretna jer je na novom teritoriju pa se stalno smijala i vrištala od ushićenosti. Muž ju je nosao po trgu, kad vidim izdaleka da priča s nekom bakicom koja zadivljeno gleda Iskru i uskoro odlazi  i odmahuje rukama. Mislim ja, e sad je sigurno čuo svojega Boga što s njom radi vani po tom suncu. Kad ono, rekla mu je bakica: "Vidi se da je ona sretna i da raste u ljubavi." Kako prekrasno rečeno, baš mi je uljepšala dan. Svi oni drugi "savjeti" padaju u vodu.