Moram priznati da zaista guštam u glupavim igrama. Zašto? Zato što su jednostavno tako dobre. U njima osjećam radost, veselje, život, optimizam i čisti užitak. Lako mi se glupirati i zafrkavati u svoja četiri zida. Nitko me ne vidi osim mojih ukućana. Ali u javnosti, među ostalim odraslim ljudima? E, to je već druga priča
Da. Imam mišljenje i osjećaj da doista sudjelujem u životu svojih kćerki. Često se igram s njima, od uobičajenih dječjih igara s lutkama i lego kockicama, crtanja, kuhanja, izrađivanja raznih homemade projekata do najobičnije lovice, igre skrivača, škakljanja i valjanja po krevetu, pjevanja pjesmica i traženja skrivenog blaga. Igramo se svakakvih normalnih igara.
A ponekad se volimo dodatno opustiti pa se igramo glupavih igara.
Glupave igre
Možda bi ovo trebala zadržati za sebe, ako želim da me većina odraslih ozbiljno shvati, ali jednostavno mi golica prstiće da napišem da se isto tako jako volimo kreveljiti pred ogledalom i raditi glupe i još gluplje face. Navlačiti gaće na glavu i plesati s njima. A ovoljetošnji glup-hit nam je pjesmica "Guzonja". Pjeva se u autu, za ručkom, u bilo kojem trenutku kada nemate što pametnije raditi. Ako želite riječi, pošaljite mi PM.
Dakle, moram stvarno priznati da zaista guštam u glupavim igrama. Zašto? Zato što su jednostavno tako dobre. U njima osjećam radost, veselje, život, optimizam i čisti užitak. I smijem se cijelim srcem. Oduvijek sam se voljela glupirati, nasmijavati sebe i druge, a sada, sa svojom djecom dobila sam pregenijalnu ekipu s kojom mogu sve to raditi. I koja uživa u tome još više od mene.
Ne-da-mi-se
A opet, čini mi se da to radim prerijetko. Puno puta primjećujem da to ne želim. Ne iz nekih objektivnih razloga (jer upravo radim neki bitan, neodgodiv posao), nego zato što mi se "ne-da". Pod tim "ne-da" uvijek ću naći neki razlog koji dovoljno kvalitetno opravdava moje "ne-da"-vanje. A "ne-da"-vanje je upravo ovo što sam napisala: Nedavanje!
Ne želim se dati tome, ne želim se dati životu, ne želim se dati djetetu u sebi. Ne želim se prepustiti tom impulsu koji bi me mogao odvesti do zabave. Branim se od toga. Zato što me, u stvari, sram. Jer mi je neugodno. Jer se jedna odrasla osoba tako ne ponaša. Jer to nije "normalno". Jer postoje pravila kako se živi u svijetu odraslih. Jer odrasli ljudi ne plaze jezik jedni drugima. I ne stavljaju gaće na glavu kada idu na posao, zar ne?
Najčešće mi se "ne-da" kad smo u javnosti. Lako mi se glupirati i zafrkavati u svoja četiri zida. Nitko me ne vidi osim mojih ukućana. Ali u javnosti, među ostalim odraslim ljudima? E, to je već druga priča. Tu mi ne predstavlja problem samo glupiranje, nego već samo malo snažnije izražavanje bilo koje emocije. Na primjer, ne sjećam se kada sam od sreće zavrištala na ulici, onako spontano, sama od sebe. Iz petnih žila.
Lucija to radi non-stop. Kad god ju nešto oduševi, ona vrišti. Glasno se smije od srca. Pleše po ulici. Sjedne na pod gdje joj se prohtije. I uopće ne razmišlja o tome je li dotična radnja prikladna ili ne. Dapače, kada ju na nešto od toga upozorim svojim razrokim pogledom, gleda me u čudu. Jer, stvarno, što nije u redu s time?
Mi, vi, oni
Jeste li ikada razmišljali o tome? Jeste li ikada primijetili to kod sebe? Ma sigurno niste!!!
Zašto nam je, ponekad, tako mrsko i teško zafrkavati se s našom djecom? Zašto im se jednostavno ne možemo pridružiti u onome što rade svim srcem? Koji su to otpori koji se dižu u nama? Naročito u javnosti. Sram? Nelagoda? Što će drugi reći? Što će misliti o meni? Ispast ću glup?
Koje vam misli dolaze dok čitate ovaj tekst (i zamišljate sebe da nasred ulice oponašate kokoš)?
"To odrasli ljudi ne rade. To nije normalno. Postoji bonton ponašanja. Ako se glupiram sa svojom djecom, neću im biti autoritet. Život je preozbiljan za glupiranje. Neozbiljni ljudi su neodgovorni. Moraš biti primjer. Moraš biti kulturan. Moraš biti razborit. Moraš biti dobra majka, dobar otac." Nastavite niz…
Da, sve ovo nabrojano (i još puno toga) su razlozi koji dižu otpore u nama i koji nas sprečavaju da se prepustimo tom humoru u sebi. Jer život nije ozbiljan.
Da, život je ponekad težak i kompliciran i traži od nas puno. Odgovornosti, zrelosti, snage, odlučnosti, hrabrosti… I naravno, postoje trenuci kada je ozbiljnost potrebna, kada se moramo koncentrirati, kada energiju fokusiramo u jednom smjeru, ka jednom cilju. Kada želimo odraditi nešto bitno. Ali to ne znači da moramo odustati od neozbiljnog dijela sebe. Jer život itekako može biti zabavan. Pa zabava je ono čemu svi težimo. I onda, kada ju imamo, doslovce pred nogama, u obliku zafrkancije s našom djecom, odbijamo ju od sebe.
I ne samo to, nego ju branimo i djeci. Ubijamo njihovo prirodno, dječje ponašanje.
"Nemoj to raditi. Ne glupiraj se sad. Ne krevelji se. Ne izigravaj klauna. Ne vrišti. Ne mljackaj. Ne puši mjehuriće u sok. Ne jedi s prstima. Sram te bilo. Budi pristojan."
Razlog zbog kojeg to radimo je isti. Jer se u nama diže nelagoda kada su naša djeca šašava. Jer se MI ne znamo nositi s time. Jer je nama to bilo branjeno u djetinjstvu. Jer je tamo, negdje davno, bio netko tko se nije znao zafrkavati sam sa sobom i s nama. Tko je preozbiljno doživljavao život. Naši roditelji. Pa mi samo nastavljamo niz i postajemo roditelji poput njih.
Nije stvar u djeci. Oni nemaju problema s tim. Ali imat će ih. Kada im dovoljno puta ponovimo da se uozbilje, nakon nekog vremena će nas i poslušati. Što u ovom slučaju nije dobra stvar. Jer da bi to postigli, moraju izgubiti svoju zaigranost, svoju spontanost, dijete u sebi. Slobodu. Opuštenost. Moraju postati kruti, ozbiljni i nesposobni za šalu. Na tuđi i svoj račun. U konačnici, počet će preozbiljno i prestrogo doživljavati sebe i život jer će usvojiti iste strahove koji ograničavaju i nas.
Eksperimentirajte
Dobro, nemojte se odmah groziti, neću vam sada savjetovati da sutra ujutro na glavu stavite gaće kad idete na posao. Dozvoljavam vam da ih obučete na staro mjesto. Ali bar zamislite to, ha, zar ne bi bilo zabavno? Dođete šefu na sastanak, a na glavi imate gaće. Ili bar čarapu naguranu u ušku.
Probajte primijetiti kada i zašto vam je nelagodno zbog ponašanja vašeg djeteta. A onda, umjesto da ga ukorite zbog toga, probajte zamisliti da i vi radite to isto. Za sljedeći korak će vam trebati malo hrabrosti. Primijetite svoj otpor, svoje "ne-da" mi se, duboko udahnite i krenite. Zamislite da imate isto godina kao i vaše dijete i probajte. Pridružite mu se. Imitirajte ga. Napravite isto što i on ili ona.
- Glumite kokoš
- Radite grimase
- Obucite čarape na ruke
- Pjevajte Guzonju
- Imitirajte razne ukućane
- Vrištite
- Nalijepite plastelin na facu
- Pričajte bla-bla-bla jezikom
- Skačite po kući
- Mljackajte dok jedete
- Stavite olovku u nos
- ...
Radite sve što ste radili kao djeca, ili što ste željeli raditi, a niste smjeli. Kad krenete sigurno će vam još puno gluposti pasti na pamet... Da ne pričamo o tome kako ćete se zabaviti. I dobro nasmijati. I vi i oni.
Za početak u svoja četiri zida. A kada se dovoljno izvježbate, krenite u javnost. S gaćama ili bez njih. Jer kako je jednom Emerson rekao: "Ako želite vladati svijetom, morate ga zabavljati."
Ja ovih dana krećem u osvajanje. Pošaljem izvještaj nakon završene misije!
