Živjeti s djecom to je kao da ste na pozornici supermoderne predstave na Eurokazu. U jednom kutu netko se dere; u drugom netko hoda s kantom za smeće na glavi; u trećem netko povraća ili piški; u četvrtom mirno gledaju televiziju. A vi se za to vrijeme znojite
Jako mi se sviđa trailer za onaj film u kojem Steve Martin ima deset ili dvanaest klinaca. Počinje kao horor. Kamera prolazi kroz posve razvaljeni stan, polumračan, prepun razbacanih stvari, a sablasni glas šapće: "Oni su najjača sila na svijetu... nitko im se ne može suprotstaviti... osim jednog čovjeka..." U tom trenutku glas zašuti. Kamera potom pokaže zblenutog Stevea Martina okruženog razularenom mladeži koja visi s lustera i leti niz gelender, a glas rezignirano zaključi "... a on je posve bespomoćan".
Tako nekako meni dođe.
Živjeti s djecom to je kao da ste na pozornici supermoderne predstave na Eurokazu. U jednom kutu netko se dere; u drugom netko hoda s kantom za smeće na glavi; u trećem netko povraća ili piški; u četvrtom mirno gledaju televiziju. A vi se za to vrijeme znojite (i to ne od reflektora), na vas padaju kulise (tj. police kućne biblioteke), gazite po razbijenim čašama ili razbacanim Lego kockicama (bosi) i još vas na kraju razdragano djetešce zalije tušem u kupaoni (dok ste obučeni, naravno).
Energija djece je nevjerojatna, a zastrašujuće je da je vi morate imati više od njih. I to je morate imati nakon što ste se friško zaposlili ili izgubili posao, bili na servisu ili sudu za prekršaje, platili zaostale račune ili išli na Finu razjasniti ovrhu, skuhali ručak i speglali veš. Klince ne zanima jeste li se vratili s dodjele Nobelove nagrade ili s Južnog ratišta, njih zanima da vam pokažu što su nacrtali, da s njima naučite pjesmicu, da im nađete čarape, da kaznite njihovu sestru jer im je rekla "glupačo" ili "glupane", da se s njima igrate dok su u kadi i da im date nešto za jelo.
A nakon toga ih ne zanima napisati zadaće, spremiti torbu i otići spavati, nego baš moraju pogledati četiri idiotske serije na televiziji zaredom (nafrljene na 120 decibela), igrati igrice na kompjutoru i provjeriti Facebook.
Kao u "Hamletu u Mrduši Donjoj" svi likovi obiteljskog igrokaza usmjereni su na Pisca – od njega zahtijevaju sve što im je potrebno za ulogu i bježe u punoj brzini kada Pisac traži od njih nešto što im ne paše. Kako je bilo Shakespeareu s njegovim likovima, ne znam, ali znam da meni s mojim nije lako. Tvrdoglavi su i imaju sasvim jasne ideje o svojoj ulozi u malom kućnom kazalištu. No roditelj nema izgovor za umor: svakog dana iznova, od jutra do mraka, mora svakom liku sve režirati i suflirati, sve dok se likovi sasvim ne osamostale i ne odu u neki vlastiti Eurokaz.
Ali vrijedi ustrajati – jer ono na pozornici je najljepša priča na svijetu, priča o ljubavi.
