Već sama pomisao na povratak s godišnjeg odmora u svakodnevicu budi ono poznato: „Oh ne, opet sve iz početka.“ Prvih dana kao da smo između dva svijeta – onog ležernog, bez puno obaveza, i onog u kojem nas ponovno čekaju posao, kućne obaveze i pripreme za vrtić ili školu. No kako tu promjenu doživljavaju djeca? Zašto im je teško vratiti se u rutinu nakon praznika i kako im možemo pomoći? Pročitajte u nastavku.
Zašto je povratak u rutinu djeci težak?
Djeca tijekom ljeta često imaju više slobode - nema školskih obaveza, dodatnih aktivnosti, treninga. Više vremena provode u zabavi, druženju s vršnjacima i roditeljima. Također, više su na otvorenom i kasnije idu na spavanje. I mi smo skloniji biti fleksibilniji oko rasporeda spavanja, preskočenog obroka, prljavih stopala ili (ne)pospremljene sobe. Osjećamo se rasterećenije jer imamo jednu obavezu manje.
Povratak u svakodnevnu rutinu traži ponovnu prilagodbu.
Tijelo se naviklo na drugačiji ritam
Ljeti dani duže traju, a noći su kraće. Promjena omjera svjetla i tame utječe na naš ritam budnosti i sna, odnosno cirkadijalni ritam. Zamislite da imate unutarnji biološki sat smješten u Vašem mozgu kojeg reguliraju hormoni pod utjecajem vanjskih podražaja svjetlosti i tame. Tijelo nam prirodno traži kasniji odlazak na spavanje. Dulja izloženost dnevnom svjetlu, kasnije večernje aktivnosti i slobodniji raspored mogu pomaknuti vrijeme spavanja i buđenja prema kasnije. Tijekom praznika tome pridonosi i činjenica da više nema školskog rasporeda koji određuje kada dijete mora ustati. Sve to pridonosti promjeni uobičajene strukture oko spavanja.
Što je dijete mlađe, njegova potreba za stalnom strukturom je veća, pa bi bilo dobro da ta odstupanja nisu velika. Stoga, za roditelje male djece i djece predškolske dobi, ta promjena cirkadijalnog ritma može biti izazov. U vrijeme kada inače odlaze na spavanje, ljeti je još uvijek dan, što i od roditelja traži određenu prilagodbu.
Za djecu školskog uzrasta nije neobično da su ljeti oko 21h i dulje još uvijek zaigrani na školskom igralištu ili u kvartovskom parku, dok srednjoškolci tek izlaze.
Odlazak na godišnji odmor dodatno mijenja rutinu cijele obitelji. Možda se nakon 20 h tek vraćamo s plaže i pripremamo večeru ili se spremamo za večernji izlazak. Ostajemo budni duže nego inače, pa najčešće s nama i djeca. Mi smo opušteniji, ležerniji i time skloniji dati djeci više slobode nego inače.
Ključna riječ je promjena - u biološkom ritmu, rutini, navikama, ali i u tome kako se osjećamo.
Od slobode prema većem broju zahtjeva
Na dobre promjene se vrlo brzo naviknemo. Djeca još brže. Uživaju u većoj slobodi, nesputanosti, bezbrižnosti, igri, zabavi, više fizičkog kretanja - u svojoj iskonskoj prirodi.
Kraj godišnjeg odmora i početak školske godine najavljuje i zahtjeva od djece (i nas) ponovnu promjenu. Ne nužno “lošu” ili “goru”, ali ipak promjenu.
Povratak u vrtić ili školu donosi rasporede, pravila, obaveze, više zahtjeva, očekivanja - strukturu i time manje slobodnog vremena za ono što je njima važno (igra, zabava, druženje) kao i osjećaj manje osobne slobode u odlučivanju što će, kako i kada raditi.
Željka Bodul Kięczkowska, mag.psych., certificirana psihoterapeutkinja Bioenergetske analize (FSBA)
Svaka promjena traži prilagodbu
Svaka promjena traži prilagodbu, pa čak i onda kad joj se veselimo.
Iz godine u godinu promatram fenomen kako moja djeca pred kraj godišnjeg govore “jedva čekam da počne škola”. Kako to lijepo zvuči u ušima jedne majke! Kao da simfonijski orkestar upravo svira crescendo iz Beethovenove “Odu radosti”, a moje srce titra u njegovu ritmu! U toj rečenici ja čujem “budit ću se sama i s poletom iskakati iz kreveta”, “redovito ću i s veseljem učiti”, “ispunjavat ću svoje obaveze a da me ne moraš podsjećaš na njih”....
A onda počne škola...i brzo se vratim u stvarnost...
Povratak u svakodnevnu rutinu i školske obaveze od djeteta ponovo traži prilagodbu.
Dijete se treba ponovo priviknuti na novi ritam dana i raspored, na to da ne može u svakom trenutku raditi ono što želi, nego ono što treba. Ujedno treba tolerirati frustraciju i kontrolirati svoje reakcije i ponašanje.
Mora se ustati kad mu se još spava, spremiti se i stići na vrijeme, sjediti u školi i koncentrirati se na sadržaj, kad bi radije bilo vani i slobodno se igralo s vršnjacima. Mora prekinuti ono što mu je zanimljivo i vratiti se aktivnostima koje to možda nisu. Treba slijediti upute, čekati na svoj red, i snalaziti se u odnosima s vršnjacima i odraslima.
Ta prilagodba sa sobom donosi potrebu za samoregulacijom. Jednostavno rečeno, samoregulacija je ono kad npr. treba “ishendlati” svoje osjećaje, misli i ponašanje u situacijama kad nešto “morate”, a ne želite.
Sposobnost samoregulacija razvija se tijekom odrastanja u kontaktu s roditeljima kroz tzv. koregulaciju. Roditelj sa svojom smirenošću, predvidljivošću, prisustvom, dosljednošću, prepoznavanjem što dijete osjeća, kao i stavom da je u redu osjećati to što osjeća, uči dijete samoregulaciji i pomaže mu nositi se s teškim za njega osjećajima i situacijama.
Povratak može buditi i neugodne emocije
Osim radosti što će ponovo vidjeti svoje školske prijatelje (to je ono što moja djeca misle pod “jedva čekam da počne škola”), dijete istodobno može osjećati i druge emocije. Sama promjena ritma i potreba za prilagodbom može uzrokovati umor i razdražljivost.
Ponekad postoje i neki drugi razlozi zbog kojih dijete pruža otpor povratku u školu ili vrtić. Možda je zabrinuto jer je čulo da je “taj treći, peti, sedmi razred posebno težak.” Možda ga brinu odnosi s vršnjacima, novi razreda, učitelj, profesor, a kod prvašića i mališana u vrtiću i odvajanje od roditelja.
Dobro je sve to imati na umu i dječji otpor ne tumačiti odmah kao lijenost ili neposluh.
Kako roditelji mogu olakšati djeci povratak u rutinu?
Ako ste roditelj sa “stažom”, smjernice koje slijede sigurno već čuli. Ipak ih vrijedi ponoviti jer nam ponekad ista stvar, izrečena na malo drugačiji način napokon ‘klikne’. Ili zato što smo baš tad u stanju uma kad je možemo čuti. A ponekad, iako nešto znamo ne možemo slijediti “dobre smjernice” zbog različitih okolnosti - preopterećenosti, umora, nedostatka podrške, bolesti i dr.
Imajući to na umu, najbolji savjet koji Vam mogu dati prije svega je ovaj - ne opterećujte se dodatno osjećajem krivnje što niste mama iz udžbenika “kako biti i ostati savršen roditelj”. Savršenih roditelja (na svu sreću) nema, a od onih koji se tako predstavljaju bježite glavom bez obzira.
Počnite nekoliko dana ranije
Ako Vam okolnosti dopuštaju, dajte sebi i djetetu vremena na prilagodbu i povratak u svakodnevne rutine. Počnite par dana ranije i postupno prilagođavajte vrijeme odlaska na spavanje i jutarnje buđenje. Postupno skraćujte vrijeme koje dijete provodi vani i počnite ranije s “ritualima” prije spavanja.
Vratite predvidljivost
Što je dijete mlađe to je veća njegova potreba za stalnošću i predvidljivošću. To ih utvrđuje u osjećaju sigurnosti.
Ako možete, prije početka školske godine ili povratka u vrtić postupno se vratite Vašem uobičajenom životnom ritmu - doručak - ručak - večera - slobodno vrijeme - pripreme za odlazak na spavanje. Nema potrebe da sve bude “u minutu”; važno je da dijete otprilike zna nakon čega dolazi što.
Uključite dijete u pripremu
Par dana prije povratka u vrtić ili školske klupe možete zajednički pregledati odjeću, školski pribor, torbu i druge stvari koje će biti potrebne u novoj školskoj godini. Dopustite mu da i ono ima svoju riječ, te pokušajte pronaći kompromis ako imate različita mišljenja. Dijete će biti sretno što ste proveli vrijeme u zajedničkoj aktivnosti, osjećati se korisno i sposobno.
Ostavite prostor za emocije, ne samo za organizaciju
Pritom razgovarajte i osluškujte - ne samo riječi. Mlađoj je djeci je lakše razgovarati kroz aktivnost koja im je zabavna nego kad ih posjednemo na stolicu i zatražimo razgovor. Pitajte dijete čemu se veseli u vezi s povratkom u školu ili vrtić. Ako izrazi zabrinutost ili strah, nemojte ga odmah razuvjeravati s riječima „nema razloga“. Dijete ima pravo osjećati onošto osjeća. Potvrdite mu to riječima.
Prvih dana smanjite dodatne zahtjeve
I kad počne školska godina bilo bi dobro ne popuniti odmah - ili nikad - svako poslijepodne s dodatnim aktivnostima. Djetetu može trebati vremena da ponovno uspostavi ritam. Ostavite mu barem neko poslijepodne da jednostavno bude dijete i provedu vrijeme u slobodnoj igri i druženju s vršnjacima.
Što ako dijete pruža veliki otpor?
Ako je po Vašoj procjeni vrijeme za uobičajenu prilagodbu već prošlo, a dijete i dalje pokazuje znakove otpora pred odlaskom u vrtić ili školu, dobro bi bilo istražiti što je u pozadini i po potrebi potražiti stručnu pomoć. Otpor se može pokazivati kroz intenzivan strah, somatske tegobe, poteškoće sa spavanjem, plač, ljutnja, promjene u ponašanju i drugo.
Porazgovarajte s učiteljicom ili razrednikom o njihovim zapažanjima.
Porazgovarajte s djetetom i poslušajte što će Vam reći. Možete ga pitati što ga muči, čega se boji, što ga tišti. Ako to ne donese promjenu, bilo bi dobro obratiti se liječniku i psihologu.
I za kraj - završetak ljetnih praznika i povratak u svakodnevnu rutinu može djeci biti težak. Promjena ritma tijekom praznika obično im donosi više slobode, bezbrižnosti, razigranosti, a povratak u školske klupe više ograničenja i obaveza. Mogu osjećati otpor i trebati vrijeme za prilagodbu. Uvažavanjem njihovih osjećaja i razgovorom možete im u tome pomoći. Ako možete, dajte im vrijeme da ponovo uhvate ritam. I ne “grizite” se što niste savršeni roditelj.
Željka Bodul Kięczkowska, mag. psych., certificirana psihoterapeutkinja Bioenergetske analize, psihologinja, seksologinja.
zeljkabodul.com
