Moraju znati gdje si, s kim si, što radiš i o čemu razmišljaš. Odrastanje uz roditelje koji se miješaju u baš svaki dio djetetova života može ostaviti trag i dugo nakon djetinjstva.
Roditelji žele znati što se događa u životu njihova djeteta i sasvim je normalno da ga žele zaštititi. No postoji razlika između zainteresiranosti i potrebe da znaju baš svaki detalj. Kada dijete odrasta bez dovoljno privatnosti, to može utjecati i na način na koji će kasnije graditi odnose s drugim ljudima.
Pritom nije riječ samo o roditeljima koji stalno ispituju vlastito dijete. Ako dijete odrasta gledajući roditelja koji se neprestano upliće u tuđe odnose, prepričava tuđe priče ili mora znati što se događa u životima drugih ljudi, može odlučiti da samo želi živjeti potpuno drukčije.
Ovo su neke osobine i obrasci ponašanja koji se mogu pojaviti kod ljudi koji su odrasli uz roditelje koji nisu previše poštovali privatnost.
1. Teško vjeruju drugim ljudima
Ako dijete odrasta s osjećajem da roditelji stalno pokušavaju doznati njegove tajne i zaviriti u svaki dio njegova života, kasnije mu može biti teško vjerovati drugima.
Ako privatnost nije bila nešto na što se moglo osloniti ni kod kuće, može se pojaviti oprez i prema novim ljudima. Takvo nepovjerenje može se nastaviti i u odrasloj dobi te otežavati bliske odnose.
2. Mnogo toga zadržavaju za sebe
Nakon djetinjstva u kojem gotovo ništa nije bilo privatno, neki ljudi odu u drugu krajnost – jednostavno prestanu dijeliti stvari s drugima.
Takav obrazac može početi još u djetinjstvu. Ako dijete zna da će roditelji propitivati svaki njegov korak, može početi izmišljati objašnjenja ili skrivati određene stvari samo kako bi izbjeglo daljnja pitanja, kaznu ili potrebu da opravdava svaki svoj postupak.
Kasnije može nastaviti čuvati velik dio svog života samo za sebe.
3. Drugima dopuštaju da ih upoznaju samo površno
Ljudi koji kao djeca nisu imali dovoljno privatnosti ponekad ni kao odrasli teško spuštaju gard.
Mogu imati prijatelje i bliske ljude, ali im otkrivaju samo određene dijelove sebe. Drugima zbog toga mogu djelovati nezainteresirano ili udaljeno, iako razlog ne mora biti nedostatak želje za bliskošću.
Jednostavno im može biti teško nekome dopustiti da im se previše približi.
4. Postaju izrazito samostalni
Neki ljudi teško će zatražiti pomoć čak i kada im je potrebna. Ako je pomoć roditelja u djetinjstvu uvijek dolazila zajedno s mnoštvom pitanja i zadiranjem u privatnost, oslanjanje na druge kasnije im može postati neugodno.
Zato radije sve rješavaju sami. Takva izrazita samostalnost može ići zajedno s nepovjerenjem i potrebom da što manje ljudi zna što se događa u njihovu životu.
5. Postavljaju vrlo čvrste granice
Ako tijekom odrastanja nisu imali osjećaj da se njihove granice poštuju, u odrasloj dobi mogu ih postavljati vrlo odlučno.
Granice su važne i zdrave, no tekst upozorava da ponekad mogu postati toliko čvrste da otežavaju odnose s drugim ljudima. Osoba koja je navikla štititi svoju privatnost može se povući čim osjeti da netko postavlja previše pitanja ili joj se pokušava previše približiti.
6. Često reagiraju obrambeno
Ako su roditelji neprestano pratili što dijete radi i zatim procjenjivali ili osuđivali njegove postupke, ono može odrasti s osjećajem da ga i drugi ljudi stalno promatraju i procjenjuju.
Zbog toga neka sasvim obična pitanja mogu doživjeti kao zadiranje u privatnost. Umjesto da se otvore, mogu odmah zauzeti obrambeni stav jer očekuju da će druga osoba napraviti isto što su radili njihovi roditelji.
7. Pokušavaju svima udovoljiti
Neka su djeca naučila da je najjednostavniji način izbjegavanja problema ponašati se upravo onako kako roditelji očekuju.
Ako su znala da će roditelji ionako saznati što rade, možda su se trudila ispunjavati njihova očekivanja kako ne bi izazvala nezadovoljstvo.
Takav obrazac može ostati i u odrasloj dobi. Umjesto vlastitih želja i osjećaja, na prvo mjesto stavljaju potrebe prijatelja ili partnera i čine sve kako bi drugi bili zadovoljni.
8. Teško pokazuju ranjivost
Ako je dijete tijekom odrastanja imalo osjećaj da roditelji stalno pokušavaju izvući iz njega ono što misli i osjeća, može naučiti zatvoriti se.
Kasnije mu može biti teško otvoreno govoriti o osjećajima i pokazati ranjivost čak i pred ljudima kojima vjeruje. U tekstu se navodi i istraživanje prema kojem djeca koja su prošla kroz složena iskustva u djetinjstvu mogu rano razviti obrambene mehanizme.
Ako nisu mogla biti ranjiva pred vlastitim roditeljima, puštanje drugih ljudi blizu sebe kasnije može biti još teže.
Privatnost nije isto što i skrivanje
Roditeljska briga i nadzor važni su, ali djeci je potreban i prostor koji je samo njihov. Stalno ispitivanje, provjeravanje i potreba da roditelj zna baš sve mogu imati upravo suprotan učinak – dijete može naučiti da je najsigurnije ne govoriti ništa.
A taj obrazac ponekad ne ostane samo dio djetinjstva, nego ga osoba prenese i u svoje odrasle odnose, piše Yourtango.
