Neprestano ističemo kako su zdrave granice važne za djecu, a na to nas upozoravaju i stručnjaci. No često se pokaže da smo loši u postavljanju granica, što može imati loše posljedice za djecu.
Djeca uče iz onog što im pokušavamo usaditi, čemu ih pokušavamo naučiti, ali još i više iz onog što im niti ne spomenemo – ako vide da mi to radimo. Granice su izrazito važne u odgoju, a ako su zdrave i ispravne, mogu nam itekako pomoći u odgoju, kao i usmjeriti djecu na pravi put, te učiniti da se osjećaju sigurnije.
No ako jedno govorimo, a drugo činimo, onda će djeca lako usvojiti ono što vide. I uz loše granice ili nepoštivanje istih, roditelji šalju djeci pogrešne poruke koje mogu ostati usađene sve do odrasle dobi. Tada se te loše granice ili nepoštivanje istih preslikava na odnose koje djeca grade kao odrasli ljudi.
Ako dijete odrasta uz roditelja koji teško kaže "ne", stalno stavlja tuđe potrebe ispred svojih ili dopušta drugima da zadiru u njegov osobni prostor, može zaključiti da je takvo ponašanje normalan dio bliskih odnosa.
Evo kojih šest lekcija dijete tako može usvojiti.
1. Ako kažem ne, loša sam osoba
Djeca moraju naučiti da je sasvim u redu reći "ne" – i da zbog toga nisu manje dobra, brižna ili vrijedna ljubavi. No ako stalno gledaju roditelja koji pristaje na sve i svašta samo kako nikoga ne bi razočarao, mogu zaključiti upravo suprotno.
Primjerice, ako roditelj pristaje pomoći drugima i kada je iscrpljen, teško odbija članove obitelji, ispričava se čim se netko naljuti ili prešućuje vlastito mišljenje kako ne bi izazvao neugodnu situaciju, dijete to može protumačiti kao normalan način funkcioniranja. S vremenom može početi povezivati dobrotu sa stalnim ugađanjem drugima.
Problem nije to što je dijete naučilo biti obzirno. Problem nastaje kada počne vjerovati da mora zanemariti vlastite potrebe kako bi bilo "dobro".
2. Ja sam odgovoran za tuđe osjećaje
Djeca vrlo dobro primjećuju raspoloženja svojih roditelja. Briga za tuđe osjećaje važna je i poželjna. No postoji velika razlika između suosjećanja i osjećaja da smo odgovorni za to kako se druga osoba osjeća. Dijete koje stalno promatra roditelja kako pokušava smiriti sve oko sebe može naučiti da je njegov posao održavati mir. Možda će početi paziti što govori, izbjegavati teme koje bi nekoga mogle naljutiti ili mijenjati svoje ponašanje samo da se druga osoba ne bi osjećala loše.
Takav obrazac može se nastaviti i u odrasloj dobi. Važno je da dijete nauči da može brinuti o nečijim osjećajima, a da pritom nije odgovorno za njih.
3. Ako želiš privatnost, znači da me ne voliš
Kako djeca rastu, postaje im sve važniji vlastiti prostor. No, to nije isto što i skrivanje. Roditelj treba biti uključen u djetetov život i postaviti pravila koja štite njegovu sigurnost. Ako dijete od najranije dobi dobiva poruku da ljubav znači potpun pristup svemu što radi, misli i govori, može početi povezivati bliskost s potpunim gubitkom privatnosti. Dijete tako može naučiti da bliski ljudi nemaju pravo na vlastiti prostor.
Kasnije se isti obrazac može pojaviti u partnerskim odnosima. Zdravi odnosi ipak ostavljaju prostor i za bliskost i za individualnost.
4. Bolje je prešutjeti nego izazvati svađu
U nekim obiteljima neugodne se teme jednostavno izbjegavaju. Nitko ne govori o problemu, povrijeđene se osobe prave da je sve u redu, a nesuglasice se guraju pod tepih. Djeca to primjećuju. Ako odrastaju uz poruku da je svaki sukob nešto opasno ili nepoželjno, mogu naučiti skrivati vlastito mišljenje, prešutjeti kada ih nešto povrijedi ili se ispričati čak i kada nisu učinila ništa loše – samo da bi napetost što prije završila.
Nesuglasice su normalne. Ono što je važno jest naučiti ih rješavati bez vrijeđanja, ponižavanja i straha.
5. Ljubav znači uvijek staviti sebe na posljednje mjesto
Roditelji se zbog djece prirodno odriču nekih stvari. Manje spavaju, mijenjaju planove, prilagođavaju rasporede... To je dio roditeljstva. Problem nastaje kada dijete stalno sluša koliko je roditelj zbog njega morao žrtvovati ili gleda odnos u kojem jedna osoba neprestano odustaje od sebe kako bi udovoljila drugoj. Tada dobije poruku: ako te netko voli, mora se odreći nečega zbog tebe, a ako ti nekoga voliš, moraš učiniti isto.
Takva poruka može biti posebno problematična kasnije u prijateljskim i partnerskim odnosima. Osoba može imati osjećaj da mora stalno popuštati, ugađati i zanemarivati vlastite potrebe kako bi dokazala da joj je stalo.
6. Vrijedim samo ako sam nekome potreban
Neki roditelji teško dopuštaju djeci da samostalno riješe problem. Uvijek uskaču, rješavaju stvari umjesto njih, pokušavaju spriječiti svaku neugodnost. Takva briga dolazi iz ljubavi, ali dijete može iz nje izvući i drugačiju poruku: da je biti potreban isto što i biti voljen.
Kasnije se to može pokazati na različite načine. Osoba može postati prijatelj kojem se svi obraćaju kada imaju problem, partner koji uvijek sve rješava ili netko tko jednostavno ne zna reći "ne" kada ga drugi trebaju. Biti pouzdan i pomagati drugima svakako su dobre osobine. No postoji razlika između pomaganja i osjećaja da moramo biti nezamjenjivi kako bismo imali vrijednost.
Zdrava ljubav ne počiva na tome da druga osoba ne može bez nas.
