Zabrinutu mamu zanima što napraviti kada dijete ima ispade bijesa koji se nikako ne mogu iskontrolirati. Odgovor joj donosi Jelena Stanković iz centra Prirodno roditeljstvo
Imam curicu koja ima 2 godine. Od rođenja je temperamentna i zahtjevna. Nemam više snage za njezino neizdrživo vrištanje. To zapravo nije vrištanje, to je urlanje iz sveg glasa što zaista nije ugodno uhu. Ako ne dobije što želi, ona urla uz bacanje po podu. Ne bira ni vrijeme ni mjesto. Ne usudimo se s njom ići nigdje gdje ima više ljudi. Inače, ide u vrtić gdje tete kažu da se događa ista stvar. Ako želi nešto što neko drugo dijete ima u ruci, gotovo je. Ako, primjerice, mora ići prati zubiće, a ona to trenutno ne želi, također počinje ludilo. Dakle, ona ne zna za riječ 'ne' i svaka ljutnja i negodovanje završi tim strašnim urlanjem. Ljeti na plaži se bacala po pijesku i vrištala. Više nemam snage i ne znam kako ublažiti te njene ispade. Najgore od svega je što nas ljudi gledaju tim pogledom: "Pa dajte napravite nešto". Njihove oči govore:"Ne bih ti bio/la u koži...". Zaista smo već sve isprobali- ignoriranje, grljenje pa čak i kazne. Jako puno vremena provodimo s njom jer imamo prilagodljiv posao pa kad nije u vrtiću stalno se igramo s njom. Ja ne znam gdje griješimo? Postoji li mininalna šansa, neki trik, ili se zaista moramo pomiriti s tim da se neće promijeniti dok ne odraste? Očajna sam! Svaki savjet je i više nego dobrodošao. Hvala puno!
Ono što opisujete zvuči kao faza temper tantruma u punom zamahu. Temper tantrum, koji uglavnom podrazumijeva bacanje po podu, vrištanje, udaranje, možemo shvatiti kao stanje u kojem dijete potpuno gubi kontrolu. Njegov mozak je nedovoljno razvijen da se nosi s tolikom količinom emocija i dijete zaglavi u stanju emocionalne hiperpodraženosti. Emocije ga potpuno preuzmu i nije se sposobno samo umiriti.
Važno je napomenuti da se ovdje radi o dvogodišnjem djetetu čije ponašanje nije voljno, stoga ignoriranje i kažnjavanje stvarno nemaju smisla. Ono u tom trenutku treba nekoga tko će polako smiriti njegov sustav i 'prizvati ga sebi'. Koliko god je vama u tom trenutku teško, vašem djetetu je još teže. Događa mu se nešto vrlo intenzivno i vrlo neugodno, a samo ne može učiniti ništa da to prestane.
S otprilike dvije godine djeca počinju razvijati svoje emocionalne kapacitete i normalno je da postoji nesrazmjer između snage njihovih emocija i mogućnosti da ih reguliraju. Kako bi osigurali zdrav emocionalni razvoj naše djece važno im je dati do znanja da su njihove emocionalne ekspresije dobrodošle i da je u redu biti tužan, ljut ili veseo.
Potiskivanjem dječjih emocija, rečenicama kao što su 'ma nemoj biti tužan', 'nemoj plakati' ili 'nije lijepo biti ljut', stvaramo male ekspres lonce, koji kad tad puknu. Proces emocionalnog opismjenjavanja traje do četvrte ili pete godine i u tom je periodu jako je važno pričati o emocijama i na taj način ih osvijestiti. Bolje poznavanje vlastitih emocija će s vremenom dijetetu omogućiti da bolje vlada svojim emocionalnim ekspresijama.
Taj je koncept u razvojnoj psihologiji poznat kao emocionalna samoregulacija. Dakle dugoročno rješenje bi bilo fokusirati se na emocije vašeg djeteta i vidjeti je li joj dozvoljeno da ih slobodno iskazuje. Čim bolje bude poznavala vlastite emocije, tim lakše će joj biti regulirati svoje stanje kada je preplavi bijes ili tuga. Zapitajte se jesu li sve njezine emocionalne potrebe zadovoljene jer izrazito jaki temper tantrumi ponekad ukazuju na veću potrebu djece za tim ih se doživi.
Pokušajte naći mjesto i vrijeme u kojem bi ljutnja i agresija mogli biti eksternalizirani na društveno prihvatljiv način. Ukoliko su te emocije tu, jako ih je važno izraziti! Kratkoročno gledano, tijekom temper tantruma uvijek budite uz dijete, nikada ga nemojte ignorirati, niti kažnjavati. Dozvolite mu da iskaže svoj bijes, no postavite granicu tamo gdje osjećate da mora postojati, primjerice - možeš udarati jastuk, ali ne dozvoljavam ti da udaraš mene.
U trenutku kada osjetite da bi vas mogla čuti, pokušajte doprijeti do nje - čvrstim zagrljajem, pogledom u oči, rukama na ramenima. Vi najbolje poznajete svoje dijete te ćete znati što za nju ima najviše smisla. Tada je jako važno da vi budete mirni, da stavite sa strane znatiželjne poglede i fokusirate se na svoje dijete. Znam da je u toj situaciji izrazito teško biti miran, no u trenutku najgore drame sjetite se da vaše dijete to ne radi namjerno. Njegova emocionalna nezrelost je legitimna, te da ga jedino vi možete izvući iz tog stanja.
