Koga želite uz sebe na porodu?

Prvi i drugi put na porodu je samnom bio suprug, puno mi je značila njegova psihička i fizička prisutnost kada mi je poskrivečki davao vode, i čisto radi društva jer nije nikoga drugoga bilo osim pred sami izgon, ajde još je drugi porod bio u sekundi gotov pa nekako bi preživjela ali prvi koji je trajao 10 sati ne znam kako bi sama provela u tišini, izgubljena.. ako budem išla roditi još koji put stvarno bi htjela skupiti snage odraditi to sama, doma ( kako sam htjela i sa drugim sinom, ali nisam naišla na potporu baš, iz straha da se nešto ne zakomplicira i sl) jer totalno sam sigurna da bi, pogotovo nakon dva poroda iza mene, znala kako reagirati, kako se postaviti i ponašati.. u mirnoj kućnoj atmosferi, možda uz laganu glazbu, u vodi?! Mislim da je porod nešto najprirodnije za ženu što može doživjet i itekako je sposobna za odraditi to sama navođena vlastitim majčinskim instinktom. Tako da svakako ne bi željela opet stotinu doktora oko mene, i sestara, babica koje su divne žene, i svaka čast im na njihovom pozivu ali moja beba i ja trebamo samo mir i tatu da uskoči sa vodom, i pusom te kojom ohrabrujućom riječi!

Na moja dva poroda bio je suprug i on je ta osoba koja mi je uljevala veliku sigurnost i mir. Premda za prvi porod nisam ni bila svjesna nkegove prisutnosti jer sam stalno očekivala što će se sad desiti, a za drugi porod sam znala što me donekle čeka pa mi je on bio sigurnost, podrška.  Na ovom drugom porodu smetale su mi stručne osobe pretpostavljam naučnici koji su svaki čas dolazili u boks i pitali kako sam, ispunjavali pitanja koja  sam već prije dva puta odgovarala. Sljedeći porod ako bude naravno bio bi uz prisutstvo supruga ili majke.

Meni je termin krajem 12mj i trebao je biti uz mene otac mog djeteta, međutim prije mjesec i pol dana je on shvatio da "obiteljski život nije za njega" i pokupio se. Mama se ponudila da bi njoj bilo drago biti uz mene ako želim. Mislim da će mi biti psihički lakše da je netko moj uz mene tako da će biti ona.

Ja želim da na porodu sa mnom bude moj dečko. Uskoro nas čeka i trudnički tečaj tako da dobije i crno na bijelom da može biti samnom. Od trenutka kad sam saznala da sam trudna, ma zapravo i prije trudnoće uvijek sam govorila da ga želim kraj sebe u tim trenucima. Želim ga što zbog podrške, jer znam da je on osoba koja će mi i u najtežim trenucima olakšati porod, što iz razloga da imam  društvo, da nisam sama, a i nadam se da će doktori/sestre/babice biti ljubazniji ukoliko je on uz mene..Nekako smatram da ću sve to lakše i fizički i psihički podnijeti uz njega. A što se ostalih ljudi tiče, nekako si ne mogu zamisliti mamu, frendicu ili nekoga trećeg, to su mi preintimni trenuci, mislim, nitko drugi osim dragog nije bio niti kad smo stvarali bebu, pa onda ne bi nitko drugi trebao biti (osim doktora naravno) ni na porodu.

Od prvoga dana suprug ima želju da bude sa mnom,meni je bilo svejedno,ali kako se bliži porod ne bih se mogla zamisliti tamo bez njega! Ipak u tom trenutku ćemo postati prava mala obitelj pa i logično je da budemo zajedno! 
Danas nam je evo termin i poslali su nas doma,pomalo tužni vratili smo se kući jer smo se nadali da ćemo ugledati naše sunce iako je oblačan  dan!!! Slijedi slatko iščekivanje!

Uvijek sam mislila da ne želim nikoga, da je pametnije da to sve prođem sama, ali muž je nedavno rekao da JAKO želi biti na porodu i praktički me molio da mu ne oduzmem mogućnost da vidi dolazak naše bebice na svijet. Rekao je da želi sve to proći sa mnom jer misli da je ja imam privilegiju što bebicu nosim 9 mj, što ju nakon toga hranim....da on želio biti dio svega toga što više. Toliko mi je bilo predivno sve što je rekao, da sada ne mogu zamisliti da ne bude tamo uz mene!

kada sam prvi puta čula za to, nije mi zvučalo kao dobra ideja, a sada imam mišljenje da bi svaki otac trebap biti prisutan kada mu se rodi dijete.. jer i neke majke je strah da bi iz kože iskočile pa moraju to proći a najmanje što otac može napravit je biti uz nju kao podrška, ništa mu neće biti.. 
ja uz sebe želim muža i ići ćše jedino što ne želim da sve vidi pa još s tim nismo na čisto (rekla sam kad netko kaže vidi glavica da on ne skida pogled s mog lica i ne gleda dolje ni slučajno jer ni je to nebi htijela gledat). on baš nije s tim oduševljen, mislim da ne želi gledat kako se patim, a ovako sam sigurna da on to može izdržat, i nadam se da će promjenit mišljenje kada to doživi..

Imala sam supruga zadnjih desetak sati (od puna 24 sata). To mi je značilo SVE na ovome svijetu. Ne bi mogla bez njega...

Kako je suprug bio prvi put, biti će sada i drugi put.

najradje bi rodila sama i neometana u nekoj oazi prirode sa toplom vodom koja teche pored, u mraku uz mjesecinu na mjestu za koje nitko nezna (osim eventualno dragog i vjestice-vracare-samanke-iskusne babice..ali ne da asistiraju nego samo da znaju da je krenulo da dodju na veselje kad sve bude gotovo)