pusti glas
Tj imam samo jedno pitanje, dal meni fali neki gen za majcinstvo ili nesto, obzirom da se zene s puno gorim problemima ili tezim situacijama puno bolje nose i nalaze srecu?
Ma možda samo imaš osjećaj da ti je beba tj trudnoća kriva za sve što si ti sad bespomoćna i ne možeš ništa i sve je katastrofa jer moraš ležat par mjeseci, život je stao... Ja bih se tako možda osjećala da sam zatrudnila s 20 god s nekim s kim ne mislim provest život.
Da si dugo čekala bebu i trudila se svim silama da ju napraviš, kao mnogi od nas, ne bi ti palo na pamet tako govorit. Prihvatila bi bilo koju situaciju, malo bi se požalila, izjadala, vidjela da su i drugi u banani pa prežive i to je to.
Ponavljam, da sam u drugoj situaciji, npr prije 10 god, da mi se desila beba dok idem na fax i odjednom mi se prekine normalan život, i ja bih vjerojatno bila ljuta i nesretna i dramatizirala..
Tj imam samo jedno pitanje, dal meni fali neki gen za majcinstvo ili nesto, obzirom da se zene s puno gorim problemima ili tezim situacijama puno bolje nose i nalaze srecu?
Sad se tako osjecas, hormoni, situacija u kojoj si... Ja se npr bojim da necu biti dobra mama, ali tjesim se da to sve prolazi cim ugledaš svoje zlato
Tj imam samo jedno pitanje, dal meni fali neki gen za majcinstvo ili nesto, obzirom da se zene s puno gorim problemima ili tezim situacijama puno bolje nose i nalaze srecu?
Ma možda samo imaš osjećaj da ti je beba tj trudnoća kriva za sve što si ti sad bespomoćna i ne možeš ništa i sve je katastrofa jer moraš ležat par mjeseci, život je stao… Ja bih se tako možda osjećala da sam zatrudnila s 20 god s nekim s kim ne mislim provest život.
Da si dugo čekala bebu i trudila se svim silama da ju napraviš, kao mnogi od nas, ne bi ti palo na pamet tako govorit. Prihvatila bi bilo koju situaciju, malo bi se požalila, izjadala, vidjela da su i drugi u banani pa prežive i to je to.
Ponavljam, da sam u drugoj situaciji, npr prije 10 god, da mi se desila beba dok idem na fax i odjednom mi se prekine normalan život, i ja bih vjerojatno bila ljuta i nesretna i dramatizirala..
Slažem se donekle. Pa opet, meni je ova trudnoća bila željena, no moje psihičko stanje nije bilo ni približno dobro i mislim da emocionalno nisam bila spremna za to. Ludovanje hormona me ubilo i jaaako crne misli sam imala. Trajalo je to sigurno prvih 11 tjedana i nikako se nisam mogla sredit, dok nisam "popričala" sama sa sobom i malo si posložila misli i prioritete.
Tj imam samo jedno pitanje, dal meni fali neki gen za majcinstvo ili nesto, obzirom da se zene s puno gorim problemima ili tezim situacijama puno bolje nose i nalaze srecu?
Ma možda samo imaš osjećaj da ti je beba tj trudnoća kriva za sve što si ti sad bespomoćna i ne možeš ništa i sve je katastrofa jer moraš ležat par mjeseci, život je stao… Ja bih se tako možda osjećala da sam zatrudnila s 20 god s nekim s kim ne mislim provest život.
Da si dugo čekala bebu i trudila se svim silama da ju napraviš, kao mnogi od nas, ne bi ti palo na pamet tako govorit. Prihvatila bi bilo koju situaciju, malo bi se požalila, izjadala, vidjela da su i drugi u banani pa prežive i to je to.
Ponavljam, da sam u drugoj situaciji, npr prije 10 god, da mi se desila beba dok idem na fax i odjednom mi se prekine normalan život, i ja bih vjerojatno bila ljuta i nesretna i dramatizirala..
Slažem se donekle. Pa opet, meni je ova trudnoća bila željena, no moje psihičko stanje nije bilo ni približno dobro i mislim da emocionalno nisam bila spremna za to. Ludovanje hormona me ubilo i jaaako crne misli sam imala. Trajalo je to sigurno prvih 11 tjedana i nikako se nisam mogla sredit, dok nisam "popričala" sama sa sobom i malo si posložila misli i prioritete.
Ma svi ludujemo i to je sasvim normalno, i ne trebamo si predbacivat. Pa trudnoća nas izluđuje na sto načina u tih 9mjeseci!! Dok nisi trudan uzimaš to zdravo za gotovo, kao svi prave djecu, to je lako. Da nema vas ovdje i ja bih šiznula na samom početku. Stalno sam govorila ajme kako je glupo bit trudan, stalno ti je nešto. 🙈
Bananaupidami ne, ne fali ti sigurno nista. Nije lagano podnijeti sve te emocije, promjene hormona, jos uz ovu pandemiju je sve teže. Ono šta svaka žena i osoba triba znat je da joj se sve može dogodit bilo kad. Ocu rec, u malo drukčijoj situaciji, s nekin vremenskin odmakon drukčije bi možda reagirala. Neka od nas ostalih ode isto bi možda totalno poludile na to da se desila placenta previa, ili još i manji problem. Sve se svakome može dogodit, niko nije otporan na išta. Postoje žene koje sami hormoni i bez poteškoća u trudnoći totalno "izlude", neke ostanu pozitivne i na puno veće probleme i tragedije. To nije povezano s osjećajen majčinstva nego s psihičkin stanjen osobe u trenutku. Tvoje je sad osjetljivije, to je činjenica, ali ništa drugo nije problem s tobon.
Tebi je sad potrebno okrenit se pozitivi. Da, znan da to zvuči ko uobičajena fraza, ali je istinita. Ali to tribas sama odradit.
Ponuda tu stoji bilo kad. S moje strane, nikad mi ništa ne bi bila dužna osim toga da daš svoj maksimum za izbavit se iz svog stanja.
Banaanupidzami ZENA ZMAJ, SUPER MAMA, MAMA LAVICA molim te digni se iz ocaja i prihvati svu pomoc koju mozes dobiti i smanji ocekivanja prvo od sebe a potom i od partnera! I njemu je sigurno tesko, znas muski mozak i ponekad vjesto skrivaju a pojeli bi se u sebi, samo zato jer se ne znaju izraziti..
Sad hormoni i situacija rade svoje al pothitno trebas poceti raditi na tome "da se vratis" u red! Tvoja bebica te treba, tvojoj bebici si ti sve! Moras krenuti malim koracima prema pozitivi, moras pronaci sto te veseli! Kad se beba rodi bit ces nenaspavana umorna ponekad i kao da si sama na svijetu, ali beba osjeca mamine suze i tesko joj je kad je mama tuzna
Necu ti lagat, mrzim reklame sto prikazuju trudnocu kao najljepse razdoblje na svijetu i da je bajka kad se beba rodi, prikazuju sve kroz ruzicaste naocale i sve mame imaju osmijehe na licu dok guraju kolica!
Nije tako, jako je tesko, milijun puta teze nego si mozete zamisliti, u pocetku budenje nocu, bocica, bolne cice, bolan rez od carskog ili rane, ne mozes van kad zelis nego se organiziras prema bebi, ne mozes nista onako kako ti zelis nego kako zeli beba.. Ali opet sve to vrijedi samo za jedan pogled na to nemocno malo bice koje ima samo tebe, svoju mamicu..
Imam divnog muza, i prva beba je bila zeljena al kazem ako se tad nismo rastali necemo se nikad! Prva godina je najteza. Neispavani, nervozni, sami bez pomoci, nova situacija i stres, sve se promijeni, grcici, prva temperatura i panika, a opet tvoj partner i ti imate jedno drugo i to malo zlato sto vas zauvijek veze, najvise cete se svadat al i najvise voljet jer ste zauvijek vezani..
Saljem veliki virtualni zagrljaj
Dokle god same ne prihvaćamo sebe, ne mozemo očekivati od okoline da nas prihvate. Trebamo prihvatiti da ćemo mi biti majke (neke vec i jesu) i da na prvo mjesto stavljamo to dijete /djecu. Ova trudnoca je zapravo priprema na sve sto nas ceka. Neprospavane noci, cijeli dan u krevetu uz bolesno dijete... Ali steci će se za sve nekakva rutina i za sve ce biti vremena. Dijete u ovim trenucima sve osjeti, i na sve reagira, probaj prihvatiti da sad ovom trudnoćom i ovom bebicom tvoj život ne prestaje, nego da je to nastavak jedne nove životne knjige u tvom potpisu. Spoznaja prvo tijela kroz sta prolazi, psihicki, fizički, pa onda to cudo sto raste u nama... To je dovoljan dokaz kakve smo zene. ČUDO! Mi smo hrabre i odvažne. Sama sebe uvjeri, htjela sam to, i izdrzat cu to, koliko god bilo tesko, znam da me na kraju ovog putovanja ceka to moje malo čudo. Mozak i psiha su cudo. I kazem ti, onoga trenutka kad prihvatiš sebe, osjecat ces se lakse. Reci tako je, kako je. Tko ce pomoći nek pomogne, tko nece, jebiga ne mora, idem dalje. A i tvoja okolina će to sve gledati i shvaćati drugačije. It can't rain all the time. Vjeruj!
Sad sam skuzila kak sam napisala depresivnu poruku, samo hocu rec mora stisnut zube jer nas cekaju jos veci izazovi al mi cemo sve izdrzat za nase male ljubavi.. Moramo, beba nema nikog drugog samo mamu.
Na svijetu nema nista teze i ljepse nego imati i odgajati dijete, po meni to je velika cast i blagoslov biti roditelj..
Ja na ovu temu depresije neznam tocno sto da kazem. Citam vise tema na forumu kada stignem i kada vidim sta druge zene prozivljavaju da bi postale mame, samo zasutim i ne zalim se na nista, jer sta neke prolaze, ja nebi mogla.. A da ne pricam da uz toliko truda i volje neke ne uspiju iskusiti tu srecu biti majka. Teško je, hormoni pucaju, ljudi ne razumiju, sve je na mama u trudnoci i par mjeseci kada dode dijete, mjenja nam se fizičko i psihicko stanje, ali to je tako. Ima nesto posebno u zenama koje su mame :) a druge strane, ja sam osoba koja je prije imala uzasne napade panike i anksioznost, koja nije mogla u skolu zbog toga i znam koj je to pakao. Ja sam sebi to uspjela sama rijesit, ali nekad je potrebna pomoc. Nista nije sramota i da se bar prica o psihičkim bolestima kao o fizičkoj, jer zna biti puno teže i gore. Sretno ti banana. Potrazi pomoc ako neces moci, nekad si nazalost ne mozemo sami pomoci.
Sortiraj odgovore
Najstariji