Nekad nam se čini da su naša djeca jednostavno divna sa svima, osim s nama. Nekad kao da nam govore o nekoj sasvim drugoj djeci, dok slušamo kako drugi govore o njima… Zašto?
Sigurno, ali sigurno već poznaješ osjećaj kad ti drugi govore o tvom djetetu, a ti si uvjerena da je nemoguće da je to ono isto dijete koje je do maloprije vrištalo toliko da je i tebi došlo da vrištiš, a nisi uopće dokučila zašto. Ono isto dijete kojem je „ne“ već unaprijed pripremljen odgovor na sve. Ono koje te dovodi do ludila ponekad. Ili gotovo uvijek.
Svaka će se mama zapitati čime je to zaslužila i svaka će mama pokušati dokučiti što to radi pogrešno. A odgovor je, začudo, ništa. Baš ništa. Evo kako je jedna mama postavila pitanje na stranici Slate.com, gdje joj je odgovorila spisateljica Michelle Herman.
„Moja 3-godišnjakinja voli 'piknuti' kad god može (što je razvojno prikladno - shvatila je autonomiju), ali čini se da sve to uglavnom čuva za mene“, počela je mama, s očitim osjećajem krivnje, te pojasnila:
„Na primjer, ako je suprug ujutro obuče, ona je zadovoljna što god on odabrao za nju. Ali ako sam ja taj koji bira njezinu odjeću, čak i ako joj dam dvije kombinacije na izbor, borit će se sa mnom za sve, od štrampli do jakne. I doista mislim da će se fizički boriti sa mnom i neće mi dati da joj bilo što odjenem.“
Njezini roditelji, odnosno baka i djed malene, kao i ostala rodbina, provode s njom puno vremena dok su mama i tata na poslu i kažu da je nekad teško s njom, ali niti približno koliko to na svojoj koži osjeti mama.
„Samo se brinem da radim nešto kolosalno krivo. Psihički, što se mene tiče, nisam sigurna koliko još mogu ovo izdržati“, priznala je očajna mama.
Savjetnica joj je odgovorila već u prvoj rečenici: „Čisto sumnjam da radite bilo što loše, kolosalno ili bilo kako drugačije. Zapravo, pretpostavljam da ste vi osoba kojoj se vaša kći osjeća najbližom i osjeća da joj najviše trebate - i stoga ste vi onaj od koga ona najviše treba kako bi potvrdila svoju neovisnost“, napisala je Herman.
Naglasila je da malena točno zna koga može „pikati“, a koga ne.
„I dok mi je lako reći: 'Nemoj to shvatiti osobno', znam koliko je to teško. Također znam koliko su frustrirajuća ova natezanja s njom. Ali mogu reći s najvećim povjerenjem da ona mora sada biti takva“, rekla je, te pojasnila: „Koliko god bilo bolno za vas, ovo odvajanje, pokazivanje njezine individualnosti, odbijanje izbora koje donosite umjesto nje i općenito zadavanje teškoća vama dio su razvojne prekretnice kroz koju ćete obje morati proći.“
Njezin je savjet bio ono što nam svima teško pada kad se o roditeljstvu radi – neka pokuša ostati smirena. No, da.
„Nemojte uzvraćati (garantiram da će to pogoršati stvari). Ako želi sama odabrati svoju odjeću ujutro, dopustite joj. Pa što ako odabere odjeću za koju mislite da ne 'ide zajedno' ili koja nije prikladna za priliku ili vremenske prilike? Dopustite joj da pobijedi u stvarima koje zapravo nisu važne kad pogledate širu sliku. Ona treba te pobjede“, savjetovala joj je Herman.
No, ipak, naravno, iznimka su situacije kad je u pitanju njezina sigurnost – kao kad se dijete ne želi vezati u sjedalici ili ne želi dati ruku kad se prelazi cesta. Važno je priuštiti joj male pobjede koje nisu bitne. Ujedno ju je 'utješila':
„Za deset ili 11 godina morat ćete iznova naučiti voditi bitke s njom. Da ne spominjem da ova stvar s individualizacijom ide u oba smjera: i vi ćete se morati naviknuti na činjenicu da je vaša kći potpuna osoba za sebe, odvojena od vas. Činite si uslugu ako počnete raditi na tome sada, mnogo prije nego što se odseli od kuće.“
No, osim ovih brutalno iskrenih savjeta, natuknula joj je da je važno uzeti stanku kad osjeti da ne može više. Eh, to nam tako često treba.
„Dišite i podsjetite se da radite najbolje što možete - a da ona to ne čini namjerno pokušavajući povrijediti vaše osjećaje, iritirati vas, razbjesniti vas ili vam otežati život. Ona samo radi svoje. A ova konkretna stvar neće trajati zauvijek.“
