Nije nam se jednom dogodilo kao roditeljima da uzmemo u ruke neku slikovnicu i pomislimo 'Eh, kad bi barem i za odrasle ovako jednostavno i jasno sve napisali". I, da, sad postoje i takve slikovnice, koje će i odraslima na novi način predstaviti neke stvari koje nam s godinama ne postaju jasnije...
Postoje neke situacije u životu na koje nismo spremni gotovo nikad. Nekad nam se čini da bismo najradije vratili se u djetinjstvo, da nam sve bude nekako jednostavnije, da za sve dobijemo neko jednostavnije objašnjenje, da razmišljamo - kao dijete. A svaki put kad naletimo na neku lijepu slikovnicu, pomislimo kako bismo nekad radije čitali takve divne knjige, nego neke ozbiljne...
Koliko često pomislimo “Samo duboko diši. Ne pokazuj da si izgubljen/a.”? Koliko često sebi kažemo da nemamo pravo na paniku, zbunjenost, tugu ili ljutnju jer smo odrasli. Roditelj. Učitelj. Netko tko “bi trebao znati bolje”. Od odraslih se očekuje emocionalna prisutnost, stabilnost i razumijevanje dječjih emocija, a vrlo često ni odrasli ne znaju kako zapravo biti u kontaktu s vlastitim emocijama. A kamoli kako o njima pričati s djecom.
U takvim trenucima, kad nedostaju “prave riječi”, slikovnica može postati pravi saveznik roditelja.
Slikovnice nisu samo za djecu. Ti mali formati puni velikih istina, pogotovo kad su pažljivo napisani i promišljeno ilustrirani, postaju prostor u kojem se mogu prepoznati i odrasli; prostor za dijalog, suosjećanje i olakšanje. To su slikovnice koje su napisane i za često zbunjene, umorne i ponekad prestrašene odrasle. One pomažu odraslima da procesuiraju svoje emocije, ali i pružaju mogućnost komunikacije, nažalost neizbježnih životnih situacija, s onima najmlađima.
Ovo su tri upravo takve slikovnice:
Moja baka ne zna tko sam
Slikovnica o demenciji, gubitku i ljubavi koja traje i kad sjećanja nestanu.
Ja protiv sebe
Slikovnica o onom unutarnjem glasu koji nam govori da nismo dovoljno dobri. I o miru koji dolazi kad naučimo slušati sebe s više nježnosti.
Gdje se skriva Vedran?
Slikovnica koja na jedan predivan način otvara prostor za razgovor o mučnim temama poput smrti bliske osobe i o životu nakon tog događaja.
Ove slikovnice nisu odgovori na važna pitanja, već poziv na razgovor. Dovoljno je da dok čitamo slikovnicu zapnemo na nekoj rečenici i kažemo: “I ja se nekad tako osjećam.”
Slikovnice nas uče da emocije ne treba uvijek “rješavati”, već da ih treba priznati, reći naglas i razgovarati o njima.
Slikovnice nisu uvijek samo za djecu. Neke od njih su napisane za dijete u nama koje i dalje traži odgovore. I to je sasvim u redu.
