Iz zabave u autu za kćer Anabelu, nastao je serijal slikovnica koju vole i djeca i roditelji, ali i odgojiteljice, učiteljice… Maja Šimleša je autorica slikovnica o žirafi Suli, ali i ambasadorica nacionalne kampanje Čitaj mi!, za promoviranje važnosti čitanja djeci. Razgovarali smo s njom o Suli, o kampanji, o važnosti čitanja…
Kad vožnja autom traje predugo, a djeca su nemirna i nemaju strpljenja dočekati cilj vožnje, roditelji su spremni na sve. Nije lako zabaviti mališane, pa roditeljima začas proradi mašta. Iz jedne od takvih situacija u obitelji Šimleša, nastao je lik žirafe Suli. Mnogi će roditelji prepoznati Suli, jer ta je žirafa glavni lik cijelog voljenog serijala slikovnica Maje Šimleše.
Osim što je autorica slikovnica koji rješavaju razne probleme kroz lik žirafe Suli, Maja Šimleša je napisala još neke slikovnice, a za ovu je godinu dobila posebnu titulu – ona je ambasadorica nacionalne kampanje Čitaj mi!, koja za cilj ima podizanje svijesti o važnosti čitanja. Poželjeli smo razgovarati s Majom o njezinim slikovnicama, važnosti čitanja, ali i drugim stvarima važnima za tu – važnu aktivnost kojoj je sve teže probiti se među drugim, „modernim“ aktivnostima.
Jezici su bili Vaš izbor i na fakultetu, po struci ste prevoditelj, a u nekom ste se trenutku odlučili okušati u pisanju priča za djecu. Zašto baš dječje slikovnice? Jeste li i ranije razmišljali o tom?
Kod mene se sve odvilo neočekivano i spontano. Kad sam postala mama, rasplamsala mi se mašta i počela sam smišljati svakojake igrokaze za svoju kćer. Godinama kasnije pretočila sam ih u tekstove, da nam ostanu kao uspomena. Ispostavilo se da se moje priče ljudima sviđaju i tako je krenula spisateljska avantura.
Je li Suli u avanturi bila Vaš prvi susret s pisanjem priča ili je bilo ranijih pokušaja kojima niste bili zadovoljni?
Suli u avanturi Prijateljstvo bila je prva od priča koju sam ikad napisala, ako ne brojim one iz osnovne škole 😊.
Odakle ideja za žirafu Suli? I odakle inspiracija za njezine osobine?
Ideja se rodila slučajno, u vožnji automobilom. U naletu kreativnosti podigla sam ruku s mjenjača te dlanom počela glumiti žirafu i zabavljati Anabelu. A inspiraciju za Suline avanture pronalazila sam u Anabelinim vrtićkim i školskim dogodovštinama.
Koje su Vaše nade i želje vezane uz serijal slikovnica o Suli? Što se nadate da će slikovnice o ovoj žirafi postići kod djece, ali i roditelja?
Žirafa Suli već je našla put do mnoge djece i roditelja, ali i šire. Njezine dublje poruke o vjerovanju u sebe, prihvaćanju različitosti, poštivanju drugih, o slozi, snovima i hrabrosti naišle su na odjek učitelja, knjižničara i odgajatelja. Tako je Suli uvrštena i na popis izborne lektire. Moja je ideja dati ne samo zabavnu priču, već i neki dublji sadržaj koji će se djeci urezati u misli i srce. A najveća mi je čast dobiti poruku roditelja ili učitelja o tome koliko Suli znači njihovoj djeci i kako im je pomogla da prihvate ili prevladaju neke teške situacije.
Danas znamo itekako dobro da je čitanje djeci odmalena korisno i da ima brojne prednosti. Pa ipak, roditelji sve manje čitaju djeci, pokazuju to razne statistike. Kako se osjećate kad čujete to? Rastužuje li Vas takvo razmišljanje, takva „negativna“ moda?
Da, rastužuje me, ali sam odlučila djelovati. Redovito u suradnji sa školama i knjižnicama organiziram radionice za djecu na kojima, između ostalog, razgovaramo i o važnosti i ljepoti čitanja. A najveća nagrada mi je kad djeca s radionica odu zadovoljna, odmah putem knjižnice, da posude knjigu i nastave čitati. Jer čitanje nije dosadno, samo treba naći način, pravu knjigu i, kao i u svemu drugome, pokazati im vlastitim primjerom.
Upravo ste Vi odabrani za ambasadoricu kampanje Čitaj mi! za ovu godinu! Koliko Vam to znači? Koji su neki okvirni ciljevi koje želite postići, odnosno što želite poručiti djeci, a što roditeljima?
Velika je čast biti ambasadoricom te nacionalne kampanje koja je, koliko podaci pokazuju, ostvarila pomake u ovih 12 godina. Kroz kampanju se promiče kultura čitanja od najranije dobi, bar 15 minuta dnevno, ne samo kao poticaj za zdravi razvoj moždane aktivnosti djece, već i kao dragocjen način stvaranja emotivne veze između djeteta i roditelja. Čitanje je jako važno za razvoj mašte, poticanje sanjarenja i kreativnosti te za razvoj vokabulara i sposobnosti djece da se jasno izraze.
Mnogi će reći da su knjige danas, kao i sve, skupe. No, tu su naše knjižnice koje mogu spasiti stvar. Jesu li nepravedno zapostavljene? Ili ih ipak još dovoljno cijenimo?
Knjižnice su itekako važne i da, mogu „spasiti stvar“. Ali i ovdje se sve svodi na ljude koji rade u njima. Danas knjižnica ne smije samo biti mjesto za posuđivanje knjiga. Ljude privlače razni programi, čitaonice, klubovi i predavanja. A knjižnice koje primjenjuju takav moderniji pristup, imaju i veću posjećenost. Teško im je, trendovi idu u nekom drugom smjeru, ali itekako ima onih koje uspijevaju biti „in“ mjesto u kvartu.
Što je ono što Vama prvo padne na pamet kad pomislite na čitanje? Kako se osjećate kad pomislite na pisanu riječ?
Uzbuđenje! Za mene su knjige simbol slobodnog vremena i opuštanja. I obožavam se prepustiti uranjanju u priče.
Znamo da ekrani, Internet, sve brzo i kratko - kako danas većina tog funkcionira - loše utječe na volju za čitanjem. No, loše utječe i na sposobnost čitanja. Nije na to lako utjecati, neke smo stvari već odavno zeznuli, ali stignemo li još ispraviti stvari barem donekle?
Naravno, uvijek se stvari mogu preokrenuti ili preusmjeriti. Teško je djelovati globalno i trendovi rade protiv nas knjigoljubaca. Ja se trudim poticati na pozitivne promjene u mikrosvemiru u kojem djelujem. Što nas je više, to će biti i više mikrosvemira koji potom zajedno mogu napraviti promjene i na makro razini.
nina durdevic
Imate li kakav savjet za roditelje čija djeca ne vole čitati? Iako je teško generalizirati, naravno, ali što napraviti da potaknemo ljubav prema čitanju, barem malo?
To nije laka zadaća, znam. Ovisi o tome koliko vremena i želje imate te koliko dječje zaigranosti možete probuditi u sebi. Ja mogu govoriti iz svoje perspektive i vlastitog iskustva. Od čitanja je moguće stvoriti igru i zabavu. Npr. „ja pročitam pola stranice, pola stranice ti, a potom čitamo u glas“, „Pogodi što sad slijedi“, „Što bi ti rekla, što bi ti napravio?“. Ako čitamo o životinjama, možemo ih i odglumiti. Ili čak staviti porukice unutar stranica, smisliti zagonetke, putokaz do bombončića... Jer djeca puno bolje reagiraju na našu potpunu, a ne usputnu prisutnost.
Postoji li neka dob do kad roditelji „moraju“ čitati djeci? Znate ono, kao što ne smiju sami četkati zube do barem šeste godine…
Ako i postoji, meni nije poznata. Ali meni se čini da je to stvar individualne procjene. Ja sam Anabeli čitala i kasnije s njom čitala dokle god joj je to bilo zabavno. Po mom mišljenju, čitanje nije „moranje“ poput pranja zubiju i nekako ne vidim da se ta aktivnost može suhoparno odrađivati.
A postoji li dob do kad roditelji „smiju“ čitati djeci? Ili je to „dozvoljeno“ uvijek…
Treba povući jasnu crtu između čitanja kao hobbyja i obveze. Pojasnit ću. Nikad nisam umjesto Anabele pročitala nijednu lektiru niti sam joj čitala tekstove iz školskih udžbenika. I ne padam na opravdanja roditelja u stilu „djeca su preopterećena i ne stignu još i čitati knjige“. To je možda istina ako uz školu imaju i tri izvanškolske aktivnosti i svako popodne jure na sve strane. Djeca moraju raspolagati i nestrukturiranim vremenom i katkad im mora biti i dosadno. Jer upravo dosada potiče kreativnost i rađa nove interese. A djeca koja ne idu na sto aktivnosti, itekako imaju vremena i pročitati sve lektire i napisati zadaću i svaki dan naći vremena i za igru.
Imate li kakve preporuke za neko štivo za roditelje?
Od slikovnica svakako naslovi Julie Donaldson, od Grubzona do Mjesta na metli ima svima… Tu je i naša domaća spisateljica Jelena Pervan i njezini Prljek i Mrljek. Tamara Vučković je napisala nekoliko jako lijepih i edukativnih slikovnica. A kad već malo porastu, svakako preporučujem Sanju Polak, Davida Walliamsa i klasike poput Ericha Kästnera i Roalda Dahla. Ma izbor je toliko velik da bih mogla gusto ispisati dvije stranice preporuka.
I Vi kod kuće imate jednu školarku. Je li ona naslijedila Vašu ljubav prema čitanju i pisanju? Je li ona „glavna urednica“ knjiga o Suli?
Anabela je sada velika i „ozbiljna“ srednjoškolka koja čita „cigle“ od knjiga, kako ih ja zovem. One od 500 stranica i više. Ne bih rekla da je naslijedila, već sam joj ja prenijela tu ljubav, kroz svakodnevno čitanje i zajedničko provođenje vremena uz knjigu otkad je bila beba. I da, skoro pa jest moja glavna urednica jer prva čita sve moje naslove i komentira, katkad i vrlo oštro. 😊
I za kraj, recite nam, sprema li se Suli u kakvu novu avanturu?
Da! Nakon par godina „mirovanja“, Suli nam se vraća u šestom nastavku iduće proljeće, ali neću vam još otkriti o čemu se radi.
