Iako se možda čini jednostavnije popustiti i reći: „OK, u redu, možeš imati još“, ovaj odgovor zapravo uči djecu da mogu probiti granice i dobiti ono što žele. Ovo je samo jedan primjer uobičajenih fraza koje često koristimo, a koje mogu nesvjesno dovesti do razmaženog ponašanja kod djece.
Svi se mi povremeno nađemo u situaciji kada je lakše popustiti nego se nositi s još jednim djetetovim tantrumom, posebice kada ono traži još pet minuta TV-a ili još jednu epizodu, iako smo već rekli ne. No, što učiniti?
Iako se možda čini jednostavnije popustiti i reći: „OK, u redu, možeš imati još“, ovaj odgovor zapravo uči djecu da mogu probiti granice i dobiti ono što žele. Ovo je samo jedan primjer uobičajenih fraza koje često koristimo, a koje mogu nesvjesno dovesti do razmaženog ponašanja kod djece.
„Način na koji komuniciramo s djecom – bilo da im popuštamo, podmićujemo ih ili im dopuštamo da izbjegavaju odgovornost – oblikuje njihovo razumijevanje granica i posljedica“, objašnjava Ann-Louise Lockhart, pedijatrijska psihologinja i savjetnica za roditelje. „S vremenom, djeca mogu početi osjećati pravo na stvari bez da ih zasluže, što može utjecati na njihove odnose i ponašanje kako rastu.“
Koje fraze treba izbjegavati – i što reći umjesto njih – ako želiš odgojiti „ne-razmaženu“ djecu. Pročitaj savjete psihologa.
Što znači „razmaženo“ dijete?
„Razmaženo dijete obično je ono koje je naučilo očekivati da će se njihove potrebe i želje zadovoljiti bez truda ili obzira prema drugima“, objašnjava Lockhart, prenosi Huffpost.
Ipak, ne postoji „gen“ za razmaženu djecu, dodaje Michele Borba, edukacijska psihologinja i autorica knjige „Thrivers: The Surprising Reasons Why Some Kids Struggle And Others Shine“. Način na koji komuniciramo s djecom može oblikovati ovo ponašanje.
„Mislimo da će popuštanje djete učiniti sretnijim, ali u stvarnosti to djecu postavlja za suprotnu situaciju“, kaže ona.
Dobra vijest je da, budući da je „razmaženo“ ponašanje naučeno, može se i „ne-učiti“.
„Ne volim izraz ‘razmaženo’ jer djeca nisu voće koje se pokvari i uništi zauvijek“, objašnjava Eileen Kennedy-Moore, psihologinja i autorica podcasta „Kids Ask Dr. Friendtastic“.
Kennedy-Moore se fokusira na specifična ponašanja koja djeca teško prihvaćaju (kao što je prihvaćanje „ne“ kao odgovor) i kako fraze koje koristimo mogu pomoći u njihovoj suradnji.
1. „OK, u redu. Samo ovaj put.“
Ako kažeš „ne“ kada dijete traži čokoladu u trgovini, a ono uporno nastavlja, što se događa ako nakraju popustiš?
„Ovo šalje poruku da su granice fleksibilne i da se mogu slomiti ako su dovoljno uporna“, objašnjava Lockhart. „S vremenom djeca uče da, ako budu dovoljno uporna, uvijek će dobiti što žele.“
Umjesto toga, budi promišljena kada kažeš „ne“, savjetuje Kennedy-Moore. Ako je nešto što ti nije važno, reci „da“. No, ako uistinu osjećaš da želiš reći „ne“, drži se svoje odluke.
„Ponekad je lakše da dijete prihvati ‘ne’ ako im objasniš zašto si donijela tu odluku, ali nemoj se zaplesti u beskrajna objašnjenja ili pokušavati uvjeriti dijete da voli tvoju odluku“, kaže ona. „U redu je reći: ‘Čula sam te. Razmislila sam o tome. Odluka je još uvijek ne.’“
Održavanje granice pokazuje da je ona postavljena s razlogom i uči djecu kako upravljati razočaranjem, dodaje Lockhart.
2. „Ako budeš dobar/da, dobit ćeš poslasticu.“
„Iako nagrade imaju svoje mjesto, dosljedno njihovo korištenje za upravljanje ponašanjem može stvoriti transakcijski način razmišljanja, u kojem djeca ponašaju se dobro samo ako nešto dobiju zauzvrat“, objašnjava Lockhart.
Alternativno, ona preporučuje korištenje prirodnih posljedica i pozitivnog poticanja.
„Možeš reći nešto poput, ‘Završio/la si domaću zadaću i ostao/la fokusiran/a. Sada imaš više vremena za igru prije večere,’“ predlaže ona.
Ona preferira koristiti nagrade za veće ciljeve ili postignuća, kao što je poboljšanje ocjena.
„Te nagrade mogu biti high five ili verbalna pohvala ‘Ponosna sam na tebe,’“ kaže ona. „Oni također mogu dobiti i konkretne nagrade, poput kasnijeg odlaska na spavanje, odabira omiljene igračke u trgovini ili odabira deserta za obiteljsku večeru.“
3. „Naravno, možeš imati to sada.“
Odgađanje nehitnog zahtjeva i podučavanje djeteta da čeka, izuzetno je korisno, kaže Borba.
Na primjer, ako razgovaraš na telefon i dijete te prekida ili traži nešto, možeš podignuti ruku i reći im da moraju pričekati dok ne završiš.
4. „Dat ću ti ovo sada, ali moraš obećati da ćeš se bolje ponašati kasnije.“
„Vjerojatno tvoj djeca neće moći održati ovaj dogovor jer sada je sada, a kasnije je kasnije“, kaže Kennedy-Moore.
5. „Ne moraš to učiniti ako ne želiš.“
Ako se koristi kako bi djeca mogla odustati od odgovornosti, kao što su kućanski poslovi, to ne uči odgovornosti.
6. „Rekla sam ti to već 12 puta.“
Ako si već morala reći djetetu 12 puta da nešto napravi, treniraš ga da te ignorira 11 od 12 puta, kaže Kennedy-Moore.
