Laž kod male djece često može iznenaditi roditelje, osobito kada se dogodi brzo, spontano i bez očitog razloga. No, stručnjaci ističu da laganje kod djece nije znak pokvarenosti ili manipulacije, već prirodan obrambeni mehanizam koji proizlazi iz straha.
Djeca vrlo rano uče obrasce ponašanja na temelju reakcija okoline, osobito roditelja. Ako dijete doživi negativnu, strogu ili ljutitu reakciju na neku svoju pogrešku, sljedeći put će vrlo vjerojatno pokušati izbjeći istinu kako bi se zaštitilo. Jedna loša reakcija može stvoriti dugotrajan obrazac straha i nepovjerenja.
Primjerice, ako roditelj burno reagira rečenicom poput: „Tko je razbio ovu vazu?!“, dijete će, u strahu od kazne, možda izabrati ne reći istinu. Ovakva ponašanja nisu namjerna ili promišljena, već refleksna, djeca uče da iskrenost često vodi nelagodnim ili bolnim posljedicama.
Znanstvena istraživanja potvrđuju važnost načina na koji roditelji reagiraju. Negativne, reaktivne reakcije poput optuživanja, vikanja ili sramoćenja kod djece mogu potaknuti poriv za skrivanjem istine. Nasuprot tome, kada dijete osjeti da ima prostor biti iskreno bez osude, lakše će reći istinu.
Stručnjaci preporučuju tzv. “prostor za istinu”, umjesto trenutnog reagiranja, važno je zastati, duboko udahnuti i pokušati smireno razgovarati s djetetom. Takav pristup potiče osjećaj sigurnosti, a sigurnost je temelj iskrenosti.
Jedna studija objavljena u časopisu Journal of Adolescence naglašava da pozitivne roditeljske prakse, poput empatije, aktivnog slušanja i nenasilne komunikacije mogu smanjiti sklonost djece laganju tijekom odrastanja.
Ključno je obratiti pažnju na vlastiti ton glasa, izraze lica i način postavljanja pitanja. Ako dijete vidi da je prihvaćeno čak i kada je pogriješilo, s vremenom će razviti unutarnju sigurnost i povjerenje što vodi iskrenijim odnosima.
