Dijete koje želi da budeš 'čudovište' nije dijete koje se želi bojati. To je signal da se osjeća sigurno i da ima podršku
Odlazak u dječji park i igralište rijetko kad je odmor za roditelje. Ako ne trčiš za klincima po parku kako bi bila sigurna da neće pasti s tobogana ili neke druge sprave, tada se vjerojatno igraš univerzalne igre koja ne zahtijeva pravila i objašnjenja, već samo kratki zahtjev. "Čudovište!" I nevjerojatna je učestalost te igre. Dijete želi da ga preplašiš u parku, kod kuće, u šetnji... Ali zašto?
Djeca traže da ih se plaši čudovištima iz jednostavnog razloga: Nalet straha običnu igru pretvara u uzbudljivu dramu. Ova igra omogućava djeci da pomiču svoje granice bez rizika od stvarne opasnosti. "Srce će im ubrzano kucati, možda će se i naježiti u situaciji gdje će im biti dobro", kaže Emily Freeman, doktorica znanosti na Sveučilištu Newcastle u Australiji koja proučava kako igra između djece i roditelja utječe na kognitivni razvoj.
5 vječnih dječjih igara koje će zabaviti i klince i vas
Igra čudovišta može djeci pružiti priliku da se obračunaju s nečim čega se istinski boje - velikim psom, grmljavinom, morskim psima - sa sigurne udaljenosti. "To je način za istražiti stvari i teme koje bi im mogle biti zastrašujuće u stvarnom životu", kaže Stephanie Carlson, voditeljica istraživanja s Instituta za dječji razvoj Sveučilišta u Minnesoti.
"Čudovište" koje ih progoni moglo bi predstavljati životinju - gdje dijete nije svjesno opasnosti od lava ili tigra - zastrašujućeg stranca ili drugog djeteta koje ga je možda jednom gurnulo u vrtiću.
Kad se osjećamo sigurno, postajemo sve sigurniji u istraživanju
Kad uskočiš u igru, njihova mašta miješa se prirodnim bijegom ili borbenim odgovorom (uzbuđenje jurnjavom). I oni su u stanju na neki način glumiti strahove. Ključno je da djeca samo od roditelja i bliske osobe traže da ih prestraše - pouzdani skrbnik za kojeg znaju da će im dati opasnost ali bez stvarne opasnosti. "Kad se osjećamo sigurno, postajemo sve sigurniji u istraživanju", kaže Sheila Anderson, istraživačica ranog djetinjstva s Državnog sveučilišta Weber u Utahu.
Kada djeca počnu komunicirati, većina njih se svakodnevno želi igrati čudovišta. Kako će njihova razmišljanja napredovati, razina igre vjerojatno će se razvijati. Sada su tu protunapadi i pobune i, često, sve veća tjelesnost. "Tata je velik i možda će te sada zgnječiti. Možeš li biti tako odvažan da skočiš na tatu?", pita Jennifer StGeorge, predavačica i istraživačica na Sveučilištu Newcastle.
Igru čudovišta nikad ne prerastemo
Ovakav način igre, bez obzira koliko ga dijete obožavalo, smanjuje se do kraja osnovne škole jer se sada djeca više vole igrati s vršnjacima nego s roditeljima. Ipak, neistinito je reći da je "prerastu".
Kad odrasli gledaju zastrašujuće filmove, oni također testiraju svoj strah. Kao i djeca, i odrasli imaju različit prag tolerancije za strah. Na isti način koji horor film može biti previše za pojedine odrasle osobe, igra čudovišta može otići predaleko za neku djecu. Roditelji neka znaju malo pretjerati s igrom čudovišta i onda često susreću sa suzama. Carlsonova istraživanja pokazuju da, kada tate nisu dobro upoznate s razinom 'udobnosti' svoje djece s rizičnom igrom, predškolci se čine manje spremni za uspjeh u školi.
Čega se djeca najviše boje? Najčešći strahovi po dobi i kako im pomoći
Na isti način koji horor film može biti previše za pojedine odrasle osobe, igra čudovišta može otići predaleko za neku djecu. Roditelji neka znaju malo pretjerati s igrom čudovišta i onda često susreću sa suzama. Carlsonova istraživanja pokazuju da, kada tate nisu dobro upoznate s razinom 'udobnosti' svoje djece s rizičnom igrom, predškolci se čine manje spremni za uspjeh u školi.
"To je isto kao kada se dijete penje na drvo", kaže Ellen Sandseter, profesorica ranog obrazovanja u djetinjstvu na sveučilištu Queen Maud u Norveškoj. "Neka se djeca penju veoma visoko da dobiju uzbuđenje, a neka se popnu na prvu granu i to im je dovoljno."
Na kraju dana, dijete koje želi da budeš čudovište nije dijete koje se želi bojati. To je signal da se osjećaju sigurno i da su podržani. A kad prestanu tražiti čudovišta? To znači da su spremni sami započeti istraživanje svijeta i suočiti se sa stvarnim vanjskim strahovima, uz malo manje pomoći roditelja.
