Mnogi roditelji odrasli su uz pravilo "ne razgovaraj s neznancima." No, današnja realnost je da većina ljudi koji bi mogli nauditi djetetu nisu potpuni stranci. Čak 34% počinitelja su članovi obitelji, dok su 59% poznanici obitelji.
Većina roditelja poznaje frazu "ne razgovaraj s neznancima." No, stručnjaci za sigurnost smatraju da ovaj pristup nije najučinkovitiji način poučavanja djece o osobnoj sigurnosti. Umjesto toga, preporučuju usmjeravanje pažnje na "lukave" ili opasne ljude—jer istina je da nisu svi koji predstavljaju prijetnju potpuni stranci. Zapravo, u 93% slučajeva djeca poznaju osobu koja im želi nauditi.
Važno je imati na umu da djeca razmišljaju doslovno i imaju malo životnog iskustva, objašnjava dr. Cynthia Vejar, profesorica i stručnjakinja za dječju sigurnost. Iako mogu shvatiti da nisu svi ljudi dobronamjerni, možda neće prepoznati znakove upozorenja.
"Primjerice, u crtićima i filmovima zlikovci se često prikazuju na način da jasno djeluju sumnjivo ili opasno. No, u stvarnom životu, osoba koja je prijetnja može biti ljubazna, darežljiva i privlačna. Djeca trebaju znati da vanjski dojam ne mora odgovarati stvarnim namjerama osobe", prenosi Parents.
Razlika između neznanaca, lukavih i opasnih osoba
Mnogi roditelji odrasli su uz pravilo "ne razgovaraj s neznancima." No, današnja realnost je da većina ljudi koji bi mogli nauditi djetetu nisu potpuni stranci. Čak 34% počinitelja su članovi obitelji, dok su 59% poznanici obitelji.
Zato stručnjaci savjetuju da djecu treba učiti kako prepoznati lukave ili opasne ljude, umjesto da se fokusiraju isključivo na neznance. Lukave i opasne osobe koriste manipulaciju—darove, obećanja ili tajne kako bi stekle povjerenje djeteta.
"Mogu pokušati izolirati dijete ili testirati njegove granice, primjerice rečenicama poput: 'Znam da ti roditelji ne dopuštaju ovo, ali sa mnom možeš.'", kaže Vejar. Cilj im je postupno naviknuti dijete na situacije koje mu nisu ugodne i iskoristiti ga emocionalno.
Ključne sigurnosne lekcije za djecu
Dr. Stacey Doumas, dječja psihijatrica, naglašava da zaštita djece nije jednokratni razgovor. Umjesto toga, sigurnosne navike treba usvajati od malih nogu.
- Znati svoju adresu i sigurna mjesta – Djeca trebaju znati svoju adresu, broj roditelja i kako pozvati pomoć u hitnim situacijama.
- Uvijek biti u društvu – Djeca su sigurnija kada nisu sama, bilo da su u školi, na igralištu ili u izlasku.
- Vjerovati svojim instinktima – Ako im nešto djeluje čudno ili neugodno, trebaju se odmah udaljiti i obratiti odrasloj osobi od povjerenja.
- Izbjegavati rizične situacije – Djeca trebaju biti svjesna svoje okoline, izbjegavati razgovore s nepoznatim osobama te biti oprezna u online komunikaciji.
- Prepoznati znakove upozorenja – Odrasli ne bi smjeli tražiti pomoć od djece, nuditi im poklone ili ih nagovarati na tajne.
- Uvijek reći odraslima kamo idu – Djeca trebaju obavijestiti roditelje o promjenama planova i izbjegavati odlazak na nepoznata mjesta sama.
- Pravila za ostanak kod kuće – Ako su sami kod kuće, ne smiju otvarati vrata nepoznatim osobama niti govoriti da su sami.
- Zatražiti pomoć i privući pažnju – Ako se osjećaju ugroženo, neka viču i potraže pomoć.
- Imati tajnu riječ – Dogovorena šifra s roditeljima može pomoći u hitnim situacijama.
- Ne čuvati tajne koje ih čine nelagodnima – Ako im netko kaže da nešto trebaju zadržati za sebe, trebaju odmah reći roditelju.
Što još roditelji mogu učiniti?
Važno je s djecom redovito razgovarati o sigurnosti i prilagoditi te razgovore njihovoj dobi. Ključ je u otvorenoj komunikaciji i izgradnji povjerenja kako bi se djeca osjećala sigurno i znala da se uvijek mogu obratiti roditeljima za pomoć.
„Poučavanje djece o opasnim situacijama treba biti stalni proces, a ne nešto što se spomene jednom i zaboravi,” zaključuje dr. Ruda, stručnjakinja za dječju sigurnost. „Sigurnost je vještina za cijeli život.”
