24-godišnja Martina Matić, jedna od najaktivnijih korisnica Klokanice i mama dvomjesečne Sare, prije dvije godine imala je spontani pobačaj, a nakon mnogih pretraga i otkrivenih bolesti, liječnici su joj rekli da vjerojatno neće moći zatrudnjeti
"2013. godine imala sam spontani pobačaj jer je bebici srce stalo. To je bio za mene najgori dan u životu. Ali nisam se predala. Nalaz za nalazom i otkrivena je ureaplazma te povišeni TSH. Ureaplazmu smo riješili, ali ostala je moja štitnjača. Krenuli smo dalje tražiti točnu dijagnozu. I došao je taj dan, 15.9.2014. i liječnikova dijagnoza: hipotireoza, adenom hipofize, cista na mozgu, policistični jajnici i autoimuna bolest. Šok! Liječnik je bio vrlo hladnokrvan i rekao mi da on ne vjeruje da ću ikad ostati trudna. To je stvarno bio šok za mene, ja djevojka od tada 23 godine imam bolesti više od žene od 80!", priča 24-godišnja Martina Matić iz Zagreba, danas sretna mama dvomjesečne Sare te studentica Učiteljskog fakulteta.
Nakon vijesti da neće moći zatrudnjeti, Martina se udala te s mužem više nije ni razgovarala o djeci niti mislila na trudnoću, a dva tjedna nakon svadbe otišla je ginekologu na redovnu kontrolu.
Strogo mirovanje i serklaža
"Doktorica mi je na pregledu s osmijehom rekla: 'O pa vi ste trudni, nešto malo, ali nadamo se najboljem'. Nisam mogla vjerovati pa sam je više puta ispitala je li sigurna i kako je to moguće. Beta hcg je uz doktoricu potvrdio moju trudnoću", prisjeća se Martina koja je zbog ishoda prve trudnoće odmah morala na strogo mirovanje.
"Moji strahovi bili su svaki dan sve veći. U 12. tjednu javilo se neobjašnjivo krvarenje, koje je nestalo samo od sebe. U 24. tjednu sam dobila gljivice od kojih mi je prijetilo otvaranje, u 27. tjednu sam dobila bolove zbog kojih sam otišla na hitnu. Tamo me tek dočekao šok. Beba se okrenula, počela sam se otvarati i beba je bila spremna za porod", priča te objašnjava da su joj tad odlučili napraviti serklažu.
"Bilo me užasno strah, ali ne za sebe, već za bebu. Prvo čega se sjećam kada su me probudili, bila je moja djevojčica koja je veselo skakutala u mom trbuhu. Nakon tjedan dana pustili su me iz bolnice na najstrože mirovanje, što je značilo wc-krevet i kontrole. Doktor nije bio optimističan pa je tako u 30. tjednu rekao da neću dočekati 34. jer sam se unatoč serklaži počela otvarati. Išla sam na kontrole i vjerovala da ćemo moja bebolina i ja sve to izdržati. Došao je i 38. tjedan kada mi je skinuta serklaža i otvorila sam se odmah 3 cm. Dočekale smo 39+5 kada sam opet došla u zagušljivu trudničku ambulantu. U ambulanti je bio drugi doktor koji me tad poslao u rađaonu. Tada je moj strah preuzeo sve", priča.
Tada nije imala trudove, a kaže da nikako nije željela drip, no nakon što joj je pukao vodenjak počeli su užasno jaki trudovi.
"Bilo me jako strah, a bolovi sve jači. U rađaoni je bila velika gužva pa sam se skoro porodila u predrađaoni. Prebacili su me u boks i krenuo je sam porod. Nakon malo tiskanja i vikanja svijetlo dana ugledala je moja princeza Sara. To je bio najljepši trenutak u životu. Onako mala s velikim očima gledala me moja sreća za koju su rekli da ju nikada neću moći imati", priča mama Martina.
Dojenje od početka bez problema
Nakon komplicirane trudnoće, mlada mama se i nakon poroda našla u jednoj teškoj situaciji, a to je bio sprovod njenog oca.
"Nakon 24 godine traganja, moja majka je identificirala njegove posmrtne ostatke. Samo 20-ak dana nakon poroda preda mnom je bila teška odluka s vrlo malo podrške. Ići na sprovod ili ne. Bila sam sigurna da želim biti tamo i da će se moj muž dobro brinuti za Saru ta dva sata, ali ljudi su me strašili da ću ostati bez mlijeka, onog najvažnijeg za moju bebu. Odluka je bila teška, ali nisam dopustila da me obeshrabre. Otišla sam na sprovod i odala počast svome ocu, a moja beba i danas doji bez ikakvog problema. Zatvorila sam jednu stranicu prošlosti, a novu sam počela pisati, onu s mojom djevojčicom", kaže i prisjeća se početaka s dojenjem.
"Beba je veliki gurman i odmah je prihvatila prsa. Nismo imali nikakvih problema oko dojenja. Najveći problem mi je bila rodbina koja je željela pokolebati moje samopouzdanje i nagovoriti me da bebi dam dohranu, što nikako nisam željela. Smatram da je mladim mamama najveći problem kada ih drugi pokušavaju obeshrabriti", kaže i dodaje da ih sada povremeno muče grčevi.
Mlada mama kaže da je prije nego što je rodila Saru, imala drugačije stavove o roditeljstvu.
"Na neke stvari sam gledala određenom strogoćom: nema što beba spavati s mamom i tatom, neće joj ništa biti ako malo plače, mora se naučiti na kolica, ali kada se Sara rodila sve se promijenilo. Bilo mi je žao ostaviti je tako malu u kinderbetu pa je počela spavati s nama, čim zaplače uzimam ju, a što se kolica tiče, reći ću samo da se još učimo na njih. Muži i ja dalje smo puni ljubavi jedno za drugo, ali sada nam je Sara ipak na prvom mjestu i sve podređujemo njoj. Ako ona nije dobre volje nećemo ići u šetnju", kaže i dodaje da Saru odgajaju najbolje što sami znaju.
Dijelim iskustva s mamama na Klokanici
"Griješit će u životu isto kao i mi, ali prije svega želimo joj dati ljubav. Jednom u životu je mala, a život brzo prolazi. Nastojat ćemo je odgojiti prije svega da postane čovjek, da poštuje svakoga, da sva živa bića smatra jednako važnima, a najviše da je uvijek spremna pomoći", priznaje.
Martina je jedna od najaktivnijih korisnica na forumu i društvenoj mreži Klokanice, gdje se još otkad je bila trudna, dopisuje s drugim trudnicama i mamama.
"Dijelimo probleme koji nas muče uz našu dječicu. Izmjenjujemo iskustva i jadamo se jedna drugoj. I u trudnoći, a i sada puno mi znači njihova podrška. Zajedno smo odbrojavale dane do poroda, a sada minute do prestanka grčeva. Uvijek netko ima slično iskustvo pa je sve nekako lakše. A i smatram da je lakše kada čujete iskustvo mame koja je prošla kroz neku određenu situaciju, nego savjete strina, ujna, susjeda koje su samo čule za to ili koje vas pokušavaju umiriti s: 'Sve je to dobro, ništa ti ne brini'.", zaključuje ova mlada mama.
Pridružite se i vi roditeljima na društvenoj mreži Klokanici!
