'Nakon bolnih trudova, stavili su mi na prsa prekrasnu, ali beživotnu bebu'

Natalie Morgan podijelila je na Facebooku fotografije na kojima nakon induciranog poroda u naručju drži svoju kćer Eleanor Josephine, koja je prestala disati u 40. tjednu trudnoće. Ova 29-godišnjakinja iz Floride i njen suprug Brian poručili su svim roditeljima da ne uzimaju svoju djecu zdravo za gotovo.  

U svom postu na Facebooku Natalie se obratila prijateljima, ali i svima drugima koji će čitati njezinu priču. "Ovo je moja molba. Bit će neprospavanih noći, mijenjanja pelena više puta u jednoj minuti, bljuckanja koje će završiti u vašoj kosi... Svaki put kad se to dogodi, svaki put kad se osjećate bespomoćno i želite pobjeći, molim vas, sjetite se moje priče."

Pročitajte u cjelosti što je napisala slomljena majka

'Znala sam. Jednostavno sam znala'

Natalie je noć prije osjetila svoju djevojčicu kako se javlja i lupa. Kad se probudila, beba se nije micala. Uzela je kućni fetalni doppler, koji mjeri otkucaje bebinog srca, ali nije čula ništa. "Znala sam. Jednostavno sam znala. Nisam željela znati. Željela sam biti u krivu, ali sam ipak znala", opisala je prve misli. U bolnici je bila na pregledu ultrazvukom. Nakon što su sestra i doktor izmijenili par nervoznih pogleda, doktor se okrenuo prema Natalie i njenom suprugu i rekao: "Žao mi je... nema ničega". U potresnom pismu, napisala je: "Moje tijelo trebalo ju je štititi, a umjesto toga ju je ubilo. Bila sam trudna 40 tjedana i 6 dana."

'Molim te, probudi se djevojčice. Zašto nećeš zaplakati za mamu?'

Morala je proći kroz inducirani porod. "Ponudili su mi epiduralnu, ali nisam ju mogla prihvatiti. Trebala mi je bol, agonija i muka kao zrcalna slika onog što sam osjećala u srcu. To je bila najteža stvar koju sam ikad napravila. Borila sam se s nepodnošljivim kontrakcijama... znajući da je to sve za ništa. Rađala sam beživotno dijete. Neće biti sreće na kraju koja bi mi pomogla da zaboravim na bol. Bol će, za razliku od moje djevojčice, živjeti zauvijek. Tada su je napokon, nakon paklenih sati trudova, stavili na moja prsa - prekrasnu, ali beživotnu. Nije bilo razloga očekivati taj mali prvi plač od nje. Umjesto toga, ja sam jecala. Kroz suze sam je molila da se probudi: 'Molim te, probudi se djevojčice...molim te, probudi se. Zašto nećeš zaplakati za mamu? Molim te, molim te, molim te... samo se probudi'. Bila je divna. Bila je savršena na svaki način. Volim je, i praznina koju sam osjećala, i još uvijek osjećam, ne može se opisati. Proveli smo s njom šest sati."

'Iznevjerila sam svoju prekrasnu kćer'

Tijekom tog vremena, Natalie kaže da su napravili stotine fotografija. Došao je i profesionalni fotograf iz "Now I Lay Me Down to Sleep", koji pružaju dar sjećanja roditeljima koji su izgubili dijete. Okupali su je, počešljali joj kosu, držali je u naručju, ljubili i govorili joj koliko je vole. "Stalno sam se ispričavala što sam je iznevjerila. O, kako sam iznevjerila svoju prekrasnu kći." 

11. rujna oko 11 i 30 Natalie i Brian oprostili su se od Eleanor Josephine. "Dok sam stajala sam iznad nje i provela zadnjih par minuta s njom, krv mi je curila niz noge na pod. Nije me bilo briga - moja maternica je plakala. Cijela sam plakala. Gledajući kako je odvoze, slomila sam se. Moj život završio je tada i tamo. Odvezli su me iz bolnice i vrištala sam cijelim putem", napisala je slomljena majka.  

'Nađite snagu za nastaviti u najgorim trenucima'

Svoju poruku završava molbom svim roditeljima: "Sve što vas tražim je da u najmračnijim trenucima s vašom bebom - kad ste pred kraj snaga i osjećate kao da ne možete dalje uz samo sat ili dva sna tijekom noći - umjesto da molite bebu da spava i pojedu vas frustracije i iscrpljenost, nađete najmanji komadić snage kako bi mogli nastaviti, i recite molitvu zahvalnosti za vaše dijete, koliko god to u tom trenutku bilo teško. I ako želite, pomolite se i za mene i za sve majke kojima su djeca prerano oduzeta. Pomolite se za moju prekrasnu, prekrasnu Eleanor koja nikad nije upoznala život izvan maternice.

Molim vas. Napravite to za Eleanor. I napravite to za njenu mamu koja je voli i kojoj neopisivo nedostaje."

Pismo mame koja je izgubila bebu u 9. mjesecu trudnoće