Inspirativna priča mlade majke o čudesnoj trudnoći: "Bila je posebna beba, iskovana iz mog optimizma, izrasla iz nade i rođena iz divlje odlučnosti svoje majke":...
Brooke Wilson, 31-godišnja je majka djevojčice, a njezinu hrabru i inspirativnu priču prenosimo u nastavku.
Nikada nećeš moći iznijeti trudnoću...
"Sedam najboljih liječnika u zemlji s nepunih 19 godina reklo mi je da nikada neću moći roditi dijete. Rekli su mi da, ako nekako uspijem zatrudnjeti, da neću moći roditi dijete do kraja zbog komplikacija s maternicom. U osnovi, govorili su mi da ću imati spontane pobačaje, čak i ako uspijem zatrudnjeti. Pokušavala sam ne razmišljati o tom bolnom saznanju, bila sam premlada i nisam se mogla nositi s tim teretom.
Pet godina, kasnije, u svojoj 24. godini odjednom sam se počela osjećati ... čudno. Imala sam nove bolove po cijelom tijelu. Htjela sam jesti breskve na koje sam inače alergična. Imala sam česte promjene raspoloženja. Odlučila sam napraviti test za trudnoću. Bio je pozitivan. Napravila sam još šest testova. Svi su bili pozitivni.
Nazvala sam sestru koja je medicinske struke i upitala sam ju može li ispijanje previše kave dati lažno pozitivan nalaz testa. Nasmijala se i rekla: "Apsolutno ne." Otišla sam liječniku tjedan dana kasnije i liječnik mi je potvrdio - bila sam trudna šest tjedana.
Dogodilo se čudo
Nakon nekoliko mjeseci ludovanja, čula sam otkucaje srca i to je zapečatilo dogovor; Napokon sam povjerovala da zaista u meni raste čovjek. Mogla sam osjetiti kako se u meni pojavljuje nešto novo, novi osjećaj koji nikada prije nisam poznavala. Međutim, zadržavala sam dah jer su mi riječi tih sedam „najboljih liječnika“ neprestano odzvanjale u glavi.
Unatoč uvjeravanjima moje trenutne liječnice da će biti sve u redu, imala sam taj duboki i prožimajući strah da ću izgubiti dijete, da će se njihova proročanstva o mojoj budućoj trudnoći obistiniti. Ipak, moja beba i moje tijelo neprestano su rasli, sve je bilo normalno i zdravo, a ja sam počela malo lakše disati.
Kako mi je trbuh rastao, polako sam počela vjerovati da ću zapravo "dobiti" ovu bebu. Otkrila sam da nosim djevojčicu i znala sam da moram odabrati ime. Kako sam sve više čitala imena, bila sam ispunjena nadom za svoju nerođenu djevojčicu.
Usred te nade, s mučnim sam se detaljima prisjetila dubokog razočaranja i boli koje sam osjetila primivši proklete riječi od tih "najboljih liječnika" da moje tijelo nije sposobno za trudnoću i da je to nemoguć san. Imala sam samo 19 godina, ali već sam razmišljala o djeci i koliko želim biti majka.
Ponosna mama...
Dok sam milovala trbuh i osjećala kako se beba pomiče u mom trbuhu, u potpunosti sam shvatila povezanost između odlučnosti mog tijela da prevlada ovo negativno proročanstvo i otpornosti ovog imena, i ispunio me žarkom, divljom nadom.
Mislim da sam u tom trenutku napustila svaku sumnju u održivost trudnoće i s potpunim povjerenjem zakoračila u novu ulogu majke.
Kćer sam rodila carskim rezom na majčin rođendan. Bila je mala, ali savršena i nije bilo apsolutno nikakvih komplikacija ni za jednu od nas. Odmah sam prepoznao njezin plač i, dok sam se zagledala u njezine čokoladno smeđe oči i držala njezinu sićušnu ruku, znala sam da je ona utjelovljenje njezina imena - Juniper (zimzelena biljka).
Bila je posebna beba, iskovana iz mog optimizma, izrasla iz nade i rođena iz divlje odlučnosti svoje majke. Juniper sada ima sedam godina. Hrabra je, pametna i suosjećajna. Jedva ju čekam gledati kako odrasta i mijenja svijet.
