Iako su neka djeca manje fleksibilna od druge, sva su djeca pomalo tvrdoglava. Ipak, mi kao roditelji ponekad utječemo na to hoće li dijete biti više ili manje tvrdoglavo, a evo i kako…
Znaš ono kad ti dođe da lupaš glavom o zid zato što te dijete jednostavno ne čuje i jednostavno ne želi napraviti po tvom, nego po svom? E, pa možda i ti utječeš na to. Tvrdoglavost nije nešto što je isključivo dio karaktera. Iako su neki aspekti djetetove tvrdoglavosti izvan roditeljske kontrole, neke roditeljske navike mogu borbu moći između roditelja i djece malo pojačati i učiniti češćom.
Mi kao roditelji želimo da djeca nauče da u većini situacija u životu postoje sive zone i da nije sve samo crno-bijelo. S godinama moraju razviti alate za rješavanje problema i društvenu svijest za snalaženje u sve složenijim situacijama. Kako bi to postigli i kako se djeca ne bi neprestano „tvrdoglavila“, roditelji bi trebali paziti na ove tri uobičajene roditeljske pogreške.
Pogreška #1: Odbijaš dijeliti pobjedu
Roditelji moraju dobiti neke bitke. Ali strateški gubitak nekih može dugoročno koristiti svima jer će smanjiti razinu djetetove frustracije. Kad roditelji pokušavaju dobiti svaku bitku, djeca su na kraju iscrpljena, na rubu i vjerojatnije je da će se boriti za svaku sitnicu.
Nitko ne voli da mu se naređuje cijeli dan. dobro je povremeno prihvatiti djetetovu 'pobjedu' pri nekim odlukama jer je tada veća vjerojatnost da će se prilagoditi onda kad stvarno trebaš – ti pobijediti.
Ponekad umijeće pregovaranja uključuje shvaćanje koje se bitke ne isplati voditi. Na primjer, možda neće biti kraj svijeta ako dijete želi nositi cipele koje se ne slažu s odjećom. Možda čak i nije važno ako žele nositi cipele koje se međusobno ne slažu.
No, važno je biti svjestan da nije dobro pretjerati dajući djeci previše opcija. U suprotnom bi mogli imati poteškoća u donošenju odluke.
Pogreška #2: Ne pokazuješ empatiju
O nekim odlukama se ne može pregovarati, ali postoji način da roditelji donose autoritativne odluke, a da ne ispadnu bezosjećajni: priznaj i potvrdi da čuješ dijete i njegove osjećaje.
Ako ti ujutro nedostaje vremena, a dijete je ljutito jer mu se niti jedna opcija za doručak ne sviđa, pokušaj ovako: ‘Razumijem da si ljutit zbog ovoga, ali nemamo izbora. Moramo krenuti ili ćemo zakasniti. Dakle, jutros ćeš prihvatiti moju odluku, ali sutra ujutro možemo pokušati bolje isplanirati kako bismo imali više vremena da odlučiš.'
U ovakvim slučajevima empatija također omogućuje roditeljima da djeci pokažu kako regulirati svoje emocije. Podsjeti djecu da imaju izbor kako se nositi sa situacijama i da vrištanje i vikanje nisu najbolje opcije. Zatim se okreni i otiđi da daš djetetu malo prostora da odluči - jer ako samo stojiš, vjerojatnije je da će se produžiti sukob.
Pogreška #3: Pokazuješ nefleksibilnost
Čak i kada se čini da djeca ne obraćaju pozornost na to kako se odrasli oko njih ponašaju, vjerojatno će usvojiti načine ponašanja koje će u nekom trenutku oponašati u budućnosti. Dakle, ako, na primjer, u restoranu dođu do vas i kažu kako nema više tvog omiljenog jela, važno je pokazati fleksibilnost. Tako djecu učiš vrijednim lekcijama o postupanju u trenutcima razočaranja.
Promjena može biti izazovna. Ali modeliranje stava fleksibilnosti je zdravije od onog koji poručuje djetetu - učini tako ili nikako.
Djeca moraju naučiti da se promjene događaju i da neočekivane promjene mogu biti dobre jer imaju potencijal stvoriti nepredviđene prilike. Upornost je sjajna osobina, ali također je korisno pokazati i komunicirati da ne odustaješ kada moraš napraviti promjenu.
