Veliki snovi kod djece su prekrasni, ali što kad ih naši roditeljski snovi počnu pritiskati? Posebno u sportu, važno je znati razliku između podrške i stvaranja nepotrebnog tereta.
Djeca često sanjaju velike stvari, od astronauta do profesionalnog sportaša. Kao roditelji, želimo im biti najveća podrška, navijati za svaki njihov korak i veseliti se njihovim uspjesima. No ponekad naša vjera da će baš naše dijete uspjeti može stvoriti pritisak koji nije potreban.
Dva nedavna istraživanja bave se upravo roditeljskim očekivanjima u dječjem sportu: jedno je provela agencija Talker Research u suradnji s BSN Sports, a drugo istraživanje su zajednički radili University of Florida i The Ohio State University. Rezultati pokazuju da roditelji čija djeca vrlo rano kažu da žele biti profesionalni sportaši češće vjeruju da će se to stvarno dogoditi. I tu dolazimo do važne točke: podržavati snove – da, ali uz realna očekivanja.
Malo realnosti (bez oduzimanja snova)
Kad su djeca mala i zaljubljena u neki sport, lako je povjerovati da će ta strast trajati zauvijek. Pogotovo ako rano pokažu talent. No svi se mijenjamo, a i interesi naše djece se mijenjaju. Razmisli samo koliko su se tvoji interesi promijenili u zadnjih pet ili deset godina.
Kod djece je to još češće. Iako se puno toga promijenilo u posljednjih dvadesetak godina, jedna stvar ostaje ista: oko 70 % djece prestaje se baviti sportom do 13. godine. Razlozi su različiti, od pritiska i umora do gubitka zabave.
Djeca koja sanjaju profesionalnu karijeru često su ona koja ustraju. No čak i tada, brojke su neumoljive. Samo mali postotak srednjoškolskih sportaša nastavi igrati na fakultetskoj razini, a još manji ikad dođe do profesionalnog sporta. Dan Meske, trener ženske odbojkaške ekipe University of Louisville, ističe za Parents: “Ako nije najbolje dijete koje ste ikad vidjeli, vjerojatno neće moći igrati za mene.” To pokazuje koliko je konkurencija žestoka.
U praksi to znači da bi, od stotinu djece na igralištu, možda jedno ili dvoje ikada zaigralo na ozbiljnoj natjecateljskoj razini. Čak i ako dijete ode na fakultetsku razinu, manje od 2 % NCAA sportaša postane profesionalac.
Kako podržati dijete, a ne opteretiti ga
Podrška je važna, ali uz realna očekivanja. Najčešći razlog zašto djeca odustaju od sporta nije manjak talenta, nego činjenica da im sport prestane biti zabavan. Kad se snovi pretvore u obavezu, pritisak ili identitet koji “moraju” živjeti, radost se lako izgubi.
Kad kažemo da je dijete “rođeno za nešto”, riskiramo da njegov cijeli identitet vežemo uz jednu ulogu. A djeci je potrebna sloboda da istražuju, mijenjaju mišljenje i pronađu ono što im zaista odgovara. Jedan dugogodišnji sportski pedagog to je lijepo sažeo: osnovna škola trebala bi biti kao švedski stol – mjesto gdje dijete može isprobati sve i samo odlučiti što mu se sviđa.
Istraživanje University of Florida / Ohio State pokazuje da roditelji često prilagođavaju svoja očekivanja kako djeca rastu i kako postaje jasnije kolike su šanse za vrhunski rezultat. Dakle, većina roditelja s visokim očekivanjima nauči realnije pristupati sportskim ambicijama svoje djece.
Kako izgleda zdrava roditeljska podrška?
Podrži san, ali ne zaključuj unaprijed ishod
Možeš reći: “Vidim koliko ti je ovo važno” ili “Ponosna sam na trud koji ulažeš”, umjesto “Ti si sigurno budući profesionalac”. Ta mala razlika u riječima čini veliku razliku u osjećaju pritiska.
Ne žuri i ne paničari
Rani talent nije dobar pokazatelj uspjeha u odrasloj dobi. Legendarna igračica i trenerica Stacey Nuveman-Deniz, američka softball zvijezda i trenerica San Diego Statea, kaže: “Ako dijete zaista ima potencijal, doći će do te razine. Ne trebamo ga forsirati u osnovnoj školi.”
Pusti dijete da bude vlasnik svog puta
Vrlo lako se dogodi da dječji san postane naš. Počnemo zamišljati njihovu budućnost, uspjehe, medalje. No to je njihov put, ne naš. Naša je uloga pružiti prilike, postavljati pitanja, biti sigurna luka kad pogriješe i pustiti ih da sami donose odluke. Da, uključuje i pogreške. Ali upravo su one često najvažnije lekcije.
Ono što je zaista važno
Djeca mogu sanjati velike snove, ali trebaju i prostor da budu djeca. Bez obzira na to hoće li jednog dana igrati pred tisućama ljudi ili odustati od sporta u ranoj adolescenciji, svako dijete jednom odigra svoju posljednju utakmicu.
Vrijednost sporta ne mjeri se titulama, novcem ni uspjehom. Prava vrijednost je u lekcijama koje dijete ponese sa sobom: upornost, timski duh, nošenje s neuspjehom, samopouzdanje.
