Borba oko igranja videoigara vječna je, čini nam se. To je nešto što neće nestati i to je nešto što neće prestati zaokupljati djecu. Najbolje je to prihvatiti i naučiti kako se nositi s tim. Ovaj psihijatar to zna najbolje jer je i sam gejmer.
Videoigre. To je svijet koji mnogim današnjim roditeljima nije lako shvatljiv. I upravo je to razlog zašto se mnogi današnji roditelji ne znaju nositi s postavljanjem granica u igranju, s razgovorom o tom, niti mogu shvatiti što je to točno što toliko privlači djecu tim virtualnim svjetovima. I baš zato dolazi do svađa, prepirki, prekomjernog igranja, popuštanja u učenju i brojnih drugih problema.
Činjenica je da svijet videoigara neće nestati. Niti će klincima dosaditi. Ne možemo ih ignorirati, niti bismo ih trebali u potpunosti pokušavati ukinuti. No, važno je na pravi način donositi odluke i na pravi način pomoći djeci da se nauče nositi sa svim što taj svijet nosi.
To je jako dobro na svojoj koži osjetio i Alok Kanojia, psihijatar koji umalo zbog igrica nije završio fakultet. Danas je psihijatar koji se bavi prvenstveno upravo ovim problemom i savjetuje često kako gejmati na zdrav način.
„Kako sam doslovno bio pred izbacivanjem s fakulteta, probudio bih se svaki dan i razmišljao o tome, 'o moj Bože, padam',“ kaže dr. Kanojia danas. „To nije problem koji mogu riješiti te sekunde, pa me pusti da odigram igru. I dok sam igrao igricu, prestao sam razmišljati o tome kako si uništavam život.“ To je začarani krug videoigara koji može doslovno zarobiti igrače, a to dr. K, kako ga zovu, jako dobro zna.
Zato u svojim videima i u svom djelovanju želi pomoći mladim gejmerima i njihovim roditeljima da nastave uživati u videoigrama, ali na zdrav način. Evo njegovih savjeta kako pomoći djetetu da ima zdrav odnos s videoigrama, a sve to može se pronaći i na njegovom profilu Healthy Gamer.
Shvati kako na njih utječe vrijeme pred ekranom/videoigrom
Oboje djece dr. K-a igra igrice. A evo primjera kako on upravlja vremenom koje provedu ispred ekrana.
„Recimo da gledamo sat vremena TV u subotu ujutro. Na kraju tog sata, pitam ih žele li prestati? Kažu naravno da ne. Pa gledajte još 30 minuta. Onda pitam: jeste li se u drugih 30 minuta zabavili jednako kao u prvih sat vremena? Je li ovo više ili manje zabavno?“
Nakon tog, odveo bi ih na igralište i postavio slično pitanje: želite li napustiti igralište i otići kući gledati televiziju ili je ovo zabavnije? Time želi potaknuti svoju djecu da razumiju utjecaj uređaja na njih.
„Još jedna važna stvar je davanje izbora,“ kaže on. „Važno je pomoći im da shvate, OK, možete to učiniti sada ili kasnije. To jača njihove frontalne režnjeve jer im omogućuje da odgode zadovoljstvo.“ No, ako se odlučuju igrati toliko da im to ometa svakodnevni život (ocjene su lošije, djeluju izolirano, ćudljivo, borbeno), tada treba intervenirati.
„Naš pristup u Healthy Gameru je, prije svega, da ne možeš osvijestiti sve to zbog nekog drugog. Dakle, osoba koja ima takvo ponašanje mora biti voljni sudionik u kontroliranju.“ Dr. K napominje da često preporučuje podučavanje suzdržanosti umjesto ograničenja.
Ali kako pomoći djeci da požele manje se igrati? Često su igre bijeg od stvarnosti, pa je važno ustanoviti postoji li neki drugi problem.
„Potičemo roditelje da pitaju svoju djecu što im se sviđa kod igara. Vaš roditeljski zaštitnički instinkt djeluje ovako: ako se vaše dijete igra oštrim nožem, maknite ga. Međutim, izazov je u tome što kad ga oduzmemo, ponekad nailazimo na njihov otpor jer zadovoljavaju neke od svojih potreba. Ako razmišljamo o djetetu koje je izloženo maltretiranju, svi njegovi prijatelji su na internetu. Dakle, kada im oduzimate igru, ne oduzimate im igru. Oduzimate im društveni izlaz.“
Možda zvuči vrlo neobično, ali dr. K preporučuje da im se ne oduzimaju igre ili konzole. I važno je reći im da im to nećeš oduzeti. Možeš postaviti ograničenja, ali oni moraju znati da iskrenost u odnosu s roditeljima neće dovesti do toga da im se potpuno oduzme igranje.
Drži se granica
Ovo je jako teško, to znamo, ali iz drugih primjera znamo da puno upozorenja ("još pet minuta!" ili "Ako to opet učiniš, gasim igricu"), bez stvarnih posljedica, dijete dovodi do pomicanja granica. Tako zapravo učimo dijete da ignorira naše riječi, jer nema nikakvih posljedica. Kažeš mu da prestane, ali ako ne prestane - ništa se ne događa. To je jednako kao kad kažemo: kad kažem da staneš, zapravo ne moraš stati. “Ako stvarno želite da vaše dijete bude odgovorno, morate mu dati odgovornost. A to ponekad znači loše ocjene ili zaboravljanje stvari. I tako će vaše dijete doista učiti.”
Dodavati, a ne oduzimati
Ako ustanoviš da postoji neki drugi problem, zbog kojeg dijete bježi u svijet igrica, postoji velika šansa da dijete zapravo želi riješiti svoje probleme na drugi način, ali ne zna kako. Umjesto da im se uskrati ovaj „izlaz“, uvedi mu nove izlaze, poput izvannastavnih aktivnosti, koji mogu zadovoljiti njihove potrebe bolje od igara. „Što više igrate igrica, vaše društvene vještine sve više atrofiraju. To nikada neće riješiti problem,“ savjetuje dr. K.
Važno je ostati uključen i pružiti podršku djetetu. ako je dijete nervozno zbog nove aktivnosti, dogovorite se koliko bi to često trebalo biti. „Ključno je njihovo stvarno uključivanje u proces i stvarno nastojanje da riješe probleme koje imaju u životu,“ kaže ovaj gejmer. „Jednom kada počnete živjeti životom koji je vrijedan življenja, gdje su vaše potrebe zadovoljene i gdje odgovarate na izazove, rastete i imate svoju zajednicu, vrijeme igranja igrica se jednostavno smanjuje.“
