Vrijeme provedeno ispred ekrana može biti i korisno, tvrde nova istraživanja
Vrijeme provedeno ispred ekrana postalo je jedna od najkontroverznijih tema u modernom roditeljstvu. Mnogi su roditelji zabrinuti zbog ovisnosti o elektronici te pokušavaju svesti vrijeme pred ekranima na apsolutni minimum. No, sve više istraživanja pokazuje da bi roditelji trebali imati mnogo promišljeniji pristup kada je riječ o upravljanju i ograničavanju vremena ispred ekrana.
Postoji niz aktivnosti koje uključuju upotrebu zaslona i svaka od tih aktivnosti ima svoje prednosti i nedostatke. Ipak, zdravstvene organizacije često upozoravaju roditelje da ograniče vrijeme koje djeca provode pred ekranima, bilo da je riječ o igranju videoigara ili gledanju Netflixa, kako njihova djeca ne bi postala asocijalna i pretila. Ali istina je da igranje video igrica nije isto što i pasivno gledanje televizije, a mnoge su videoigre izvrsne za djecu.
Smjernice Američke akademije za pedijatriju (AAP), na primjer, preporučuju ograničeno zajedničko gledanje "visokokvalitetnog programa" za djecu između 18 i 24 mjeseca. Nadalje preporučuju ograničavanje vremena ispred ekrana na 1 sat dnevno za djecu stariju od 2 godine. Smjernice nisu previše specifične o tome što znači visokokvalitetan program te ne uzima u obzir različite vrste interakcije s ekranima. Ipak, AAP ističe značajnu razliku između aktivnog i pasivnog vremena koje djeca provode pred ekranom.
Tiho, pasivno konzumiranje sadržaja uvelike se razlikuje od aktivnog korištenja ekrana. Postoji ogromna razlika u iskustvu između djeteta koje gleda najnoviju streaming dječju emisiju i onog koji gradi cijeli svijet u Minecraftu, na primjer. Roditelji mogu iskoristiti ovu razliku kako bi usavršili pravila vremena ispred ekrana.
Roditeljima bi moglo pomoći da razmotre kvalitetu vremena ispred ekrana. Najlošija je tzv. neangažirana potrošnja. Najbolji je interaktivni angažman cijelog tijela. Dakle, ako dijete gleda primjerice Netflix, bolje bi bilo isključiti titlove, jer će to prisiliti dijete da obrati pažnju i na jezik i kontekst. Još bi bolje bilo gledati programe s djecom i razgovarati s njima o točkama radnje i osjećajima likova. Kvalitetne videoigre s interaktivnim sadržajem, poput akcijskih videoigara za više igrača jednako su dobre kao i videoigre koje zahtijevaju izbor, izgradnju i kodiranje ili videoigre koje zahtijevaju kretanje cijelog tijela.
2017. istraživači sa Sveučilišta Rochester i Sveučilišta Brock ispitali su znanstvenu literaturu koja je uokvirila korištenje videoigara kroz leću psihologije.. Kao kamen temeljac psihologije motivacije, sugerira se da se dobrobit povećava kada se ljudi bave aktivnostima koje promiču kompetenciju, autonomiju i povezanost.
Istraživači su pronašli brojne studije koje su pokazale prednosti videoigara temeljene na društvenoj determinaciji: „Studije su podržale hipotezu da igrači videoigara mogu doživjeti povećanu autonomiju tijekom igranja ako se osjećaju slobodnima birati i provoditi aktivnosti koje ih zanimaju, kompetenciju ako e osjećaju sposobnima u prevladavanju izazova igre i povezanosti ako se, kada igraju igre s drugima, osjećaju blisko i povezano s drugim igračima. ”
Jedna od igara koju su kao primjer teorije istaknuli bila je mobilna igra Pokemon Go. Ne samo da ta igra povećava autonomiju dok igrač odlučuje gdje će tražiti i uhvatiti Pokemone, već povezuje korisnike koje dijele iskustvo s Pokemonima, a uz povećava osjećaj kompetencije kroz usavršavanje vještina upravljanja džepnim čudovištima. Uz to, igra zahtijeva aktivnost, istraživanje na otvorenom i tjelovježbu - što je ogromna prednost te videoigre.
Dakle, za roditelje bi moglo imati smisla poslati dijete da igra Pokemon Go na više od sat vremena ili dopustiti dodatno vrijeme za inženjering i istraživanje u Minecraftu. Možda bi čak imalo smisla popustiti ograničenja za kooperativne igre kao što su Rocket League ili Fortnite.
Štoviše, roditelji bi trebali uzeti u obzir vrijeme za igru s djecom u digitalnom svijetu u kojem živimo. Djeca koja su oduševljena igrama rado će podijeliti svoja znanja s roditeljima. Takva je komunikacija često rijetka između roditelja i djece, ali je vrijedna za povezivanje i izgradnju odnosa.
Malo je vjerojatno da će u budućnosti ekrani postati manje zastupljeni u našim svakodnevnim životima. Dakle, vrijeme je da prihvatimo i razumijemo svijet u kojem živimo. Ekrani nisu i neće značiti propast naše djece. Uzimajući u obzir recentna istraživanja, roditelji se mogu osloboditi tjeskobe i straha, osobito kada su u pitanju videoigre. Nemojte prigovarati djeci, ohrabrite ih i pronađite nove načine za povezivanje sa svojom djecom.
