Zagrebačko psihološko društvo odlučilo je provesti Facebook akciju "Zamijenimo zablude znanošću!" povodom Tjedna psihologije (19.-23.2. 2018.). Prenosimo tekst psihologinje Iskre Pejić o uvođenju školskih uniforma u škole
Zagrebačko psihološko društvo provodi Facebook akciju "Zamijenimo zablude znanošću!" povodom Tjedna psihologije (19.- 23.2.2018.). Svakog dana u ovom tjednu predstavljaju po jednu relevantnu društvenu temu o djeci te objašnjavaju što kaže znanost o njoj. U našim školama već su se počele uvoditi školske uniforme, a reakcije javnosti su različite. Psihologinja Iskra Pejić u svom tekstu objašnjava koje su sve zablude i posljedice nošenja školske uniforme te što kažu struka i djeca o ovoj temi. Njezin tekst prenosimo u cijelosti:
Koliko je uopće učinkovito nošenje uniformi u školama?
Rezultati istraživanja mu baš ne govore u prilog. Sociološka analiza Brunsme i Rockquemorea (1998) pratila je i uspoređivala različite službene statistike među školama koje su uvele uniforme i onima koje nisu. U istraživanju nije utvrđen utjecaj nošenja uniformi na probleme u ponašanju u školi, zlouporabu droga ili redovitost pohađanja nastave. Jednako tako nije utvrđena povezanost između nošenja školskih uniformi i boljeg akademskog postignuća učenika, što su potvrdila i neka druga istraživanja (npr. Yeung, 2009). David Brunsma je kasnije nastavio istraživati utjecaj nošenja uniformi na različite aspekte školovanja i rezultate predstavio u knjizi The School Uniform Movement… (2004).
U razgovoru za portal Education Week (2018), o tome što politika uniformi zaista mijenja u školama, ovako sažima rezultate brojnih i višegodišnjih analiza i istraživanja: „Ne puno. (…) Politika nošenja uniformi neće zauzdati nasilje ili probleme u ponašanju. Neće razvijati učeničko samopoštovanje ili motivaciju. Neće uravnotežiti socijalne razlike koje razdvajaju učenike. I neće poboljšati akademsko postignuće.“
'Otpor učenika treba promatrati u kontekstu psihološkog razvoja'
Kad pitate učenike za njihovo mišljenje, slično će vam odgovoriti: istraživanje DaCoste (2006) pokazalo je kako se 75 posto učenika protivi uniformama, a kao razloge navode ograničavanje slobode, skupoću i beskorisnost ove politike. I jedno starije istraživanje (Stanley, 1996) pokazalo je kako 80.9 posto učenika smatra da uvođenje uniformi ne smanjuje pojavu tučnjava među djecom.
Otpor učenika prema uniformama, što je pogotovo vidljivo kod starije djece, treba promatrati i u kontekstu psihološkog razvoja – adolescencija je tranzicijski proces od djetinjstva prema odrasloj dobi, period sazrijevanja i razvoja identiteta tijekom kojeg osobe isprobavaju različite interese i oblike ponašanja. Tijekom tog razdoblja osobe razvijaju diferenciraniju i složeniju sliku o sebi, vrijednosti i stavove. Adolescenti često kroz odjeću izražavaju svoj identitet i tako grade svoju neovisnost u odnosu na okolinu. Obaveza nošenja uniformi u školama ograničava učenicima osobne preferencije i izbore te slobodu izražavanja.
Netočan je i argument da će nošenje uniformi smanjiti socio-ekonomske razlike među učenicima – ono ih može eventualno samo prikriti (iako je i to dvojbeno, budući da se razlike u imovinskom statusu mogu uočiti i na onome što nije sastavni dio uniforme, a djeca svakodnevno koriste i nose u školu – mobiteli, ruksaci, pernice, tenisice). Izložena međusobnim razlikama, djeca uče jedni od drugih, razvijaju vlastiti identitet i samosvijest te se uče suživotu s drugima i drugačijima. Nije problem što razlike među djecom u razredu postoje, nego kako se s njima nosimo i tu je od presudnog značaja uloga učitelja. Djeca uče iz ponašanja odraslih koje vide u okolini i taj im model služi kao vodič za vlastito ponašanje. Već u ranoj dobi usvajaju se stereotipi i predrasude o drugim grupama koje vide u svojoj okolini, stoga djecu treba naučiti kako da žive s razlikama jer će to smanjiti mogućnost da se iz neinformiranosti razvijaju predrasude i diskriminirajuća ponašanja.
Prezaštićena djeca svijet doživljavaju kao opasno mjesto
Otvorenim razgovorom i upoznavanjem o postojanju različitih kultura i subkultura, etniciteta, religija, običaja, stavova i vrijednosti, učitelj podučava učenike o raznolikosti grupnih pripadnosti, ali i postaje model svojim učenicima o ravnopravnom suživotu s onima koji su različiti od nas (npr. po nacionalnosti, boji kože, vjeri, imovinskom statusu). To potvrđuju i istraživanja: izlažemo li učenike kontaktu s djecom drugačijih kulturalnih i obrazovnih pozadina, ona će biti manje sklona donositi pristrane sudove o drugim skupinama (Jackson, 2006; prema Cousik, 2015), a faktori koji unutar škole utječu na razvoj učeničkih građanskih kompetencija su povezani s demokratskom razrednom klimom, u kojoj se potiču slobodan dijalog i kritička debata o političkim i socijalnim temama, uz brigu o međusobnim odnosima i stvaranje prilike da učenici uče i vježbaju demokraciju (Isac i sur., 2014).
Zaključno, možemo reći kako uvođenje uniformi u škole neće riješiti probleme u školstvu – kako to vole predstavljati oni koji ih uvode – te da bi, umjesto u uniforme, isplativije bilo ulagati u edukaciju i superviziju učitelja ili preventivne programe za učenike. Za kraj, citirat ćemo Brunsmu i Rockquemorea: „Uvođenje uniformi u škole može se usporediti s farbanjem neke stare, oronule zgrade – s jedne strane promjena je odmah vidljiva, ali s druge strane – to je samo sloj svježe boje“ (1998, str. 60).
ZABLUDA: Uvođenjem školskih uniformi smanjujemo razlike među djecom
