Naizgled snažno, samostalno i zrelo dijete koje "sve može samo" često izaziva divljenje. No, stručnjaci upozoravaju: iza te prerane neovisnosti može se skrivati ozbiljan nedostatak roditeljske pažnje i emocionalne sigurnosti.
Na prvi pogled, dijete koje samo rješava svoje probleme, ne traži pomoć i čini se "jako odraslo za svoje godine" djeluje kao san svakog roditelja. Ali što ako ta samostalnost nije znak zrelosti, nego rezultat emocionalnog zanemarivanja?
Stručnjaci upozoravaju: kad djeca prerano postanu “mala odrasla osoba”, to često nije odraz njihove snage, već signal da su ostavljena bez dovoljne roditeljske podrške. I to, kako navodi istraživanje Sveučilišta Stanford, može imati ozbiljne dugoročne posljedice.
Evo nekoliko načina na koje roditelji, iako s najboljim namjerama nesvjesno odgajaju djecu koja se ne osjećaju sigurno:
1. Ponavljanje obrazaca iz vlastitog djetinjstva
Roditelji koji su i sami odrasli bez emocionalne podrške često toga nisu ni svjesni. Ako im nitko nikada nije pokazao kako slušati, razumjeti i osnažiti dijete, teško im je to pružiti vlastitoj djeci iako ih iskreno vole. Takav tip roditeljstva može izgledati “opušteno” ili čak “moderno”, ali djeci nedostaju granice i osjećaj sigurnosti.
2. Roditelji su preopterećeni vlastitim problemima
Život donosi brojne izazove, posao, razvod, bolesti, financijski stres. Kada roditelj nema emocionalne ili fizičke kapacitete da se bavi djetetovim osjećajima i potrebama, dijete to često osjeti, i to vrlo rano. Umjesto da potraže pomoć, mnogi mališani nauče "šutjeti i snaći se sami", što dugoročno može stvoriti osjećaj usamljenosti i anksioznosti.
3. Fokusiranost na sebe
Ponekad roditelji, svjesno ili nesvjesno, stavljaju vlastite potrebe ispred djetetovih bilo zbog karijere, problema s ovisnostima, narcisoidnosti ili jednostavno manjka kapaciteta da emocionalno reagiraju na dijete. Dijete koje je često “neprimijećeno” može izgledati kao da sve može samo, ali iza toga se krije kronični osjećaj nesigurnosti.
Zašto ne primjećujemo da nešto nedostaje?
Zanimljivo je kako se u odrasloj dobi ljudi puno češće sjećaju što im se dogodilo, nego onoga što se nikad nije dogodilo, a trebalo je. U tom “prostoru između” događa se emocionalno zanemarivanje. Nema kritika, nema fizičkog nasilja, ali nema ni: “Kako si?” ili “Trebaš li pomoć?”
Studije, uključujući onu objavljenu 2006. o posljedicama zanemarivanja u djetinjstvu, povezuju ovakva iskustva s problemima u ponašanju, niskim samopouzdanjem, slabijim školskim uspjehom i emocionalnim teškoćama u odrasloj dobi.
Gdje je granica između samostalnosti i emocionalne samoće?
Dijete koje se “snađe samo” možda je naučilo preživljavati, ali nije naučilo osjećati se sigurno. I premda roditelji nisu nužno krivi – sustav podrške, vlastiti obrasci i životne okolnosti igraju veliku ulogu, važno je osvijestiti koliko je emocionalna prisutnost ključna.
Prava podrška ne znači kontrolirati dijete ili sve raditi umjesto njega. Riječ je o tome da dijete zna da netko vidi što proživljava, razumije njegove osjećaje i stoji uz njega kad je teško.
