Roditelji se često pitaju: O čemu moje dijete zapravo razgovara s terapeutom? Stručnjaci su podijelili najčešće pritužbe djece koje se tiču upravo roditeljskog ponašanja:
U posljednjih godina sve smo svjesniji koliko je važno mentalno zdravlje djece. Prema podacima američkog CDC-a, problemi s mentalnim zdravljem među djecom ozbiljno su porasli, a stigma oko traženja pomoći polako nestaje. Djeca sve češće odlaze na terapiju i to je hrabar, važan korak prema boljem razumijevanju sebe i svojih emocija.
No, roditelji se često pitaju: O čemu moje dijete zapravo razgovara s terapeutom? Stručnjaci su podijelili najčešće pritužbe djece koje se tiču upravo roditeljskog ponašanja:
1. Osjećaj da ih se osuđuje zbog njihovih izbora
Psihologinja dr. Aline Zoldbrod ističe kako se mnogi mladi osjećaju odbačeno jer nisu ispunili roditeljska očekivanja. Djeca ponekad biraju karijere samo zato što to roditelji žele i tek godinama kasnije priznaju da su zanemarili vlastite snove. Jedan poznati urolog, primjerice, odlučio je u 40-ima napustiti medicinu i upisati likovnu akademiju jer je to bio njegov pravi poziv.
2. Osjećaj da ih se kontrolira
Psihoterapeutkinja dr. Gloria Brame navodi da se odrasla djeca često žale na prekomjernu kontrolu, posebno od strane majki koje su previše uključene čak i nakon što djeca odrastu. Kod očeva, pritužbe su češće vezane uz emocionalnu ili fizičku odsutnost. Takva dinamika često rezultira tjeskobom, nesigurnošću i teškoćama u donošenju odluka.
3. Osjećaj zanemarenosti
Djeca se često osjećaju i zanemareno i kontrolirano u isto vrijeme. Roditelji nisu obraćali pažnju na njihove osjećaje, a istovremeno su nametali stroga pravila. Danas, ta emocionalna odsutnost često dolazi u obliku roditelja koji su fizički prisutni, ali mentalno odsutni jer su stalno na mobitelu. Takva djeca kasnije u životu često održavaju hladan ili distanciran odnos s roditeljima.
4. Osjećaj da moraju „odgajati“ svoje roditelje
Životna trenerica Mitzi Bockmann kaže kako se mnogi mladi osjećaju kao da su preuzeli ulogu roditelja. Roditelji su često tražili emocionalnu podršku od djece, umjesto da je sami pružaju. Iako je normalno da roditelji griješe, djeca trebaju sigurnost i brigu, a ne obrnuto.
5. Osjećaj emocionalne odsječenosti
Davanje krova nad glavom i hrane nije isto što i emocionalna podrška. Životni trener Sidhharrth S. Kumaar napominje kako se mnoga djeca osjećaju usamljeno jer nisu dobila toplinu, pažnju i prihvaćanje. Kada se još uspoređuju s braćom, sestrama ili drugim vršnjacima, osjećaj manje vrijednosti dodatno raste.
6. Osjećaj da ih se ne razumije
„Moji roditelji me ne razumiju!“, stara je rečenica koju, prema riječima trenerice Susan Allan, čujemo već generacijama. Bez empatije i pravih alata za komunikaciju, roditelji i djeca ne uspijevaju se povezati. No dobra je vijest da se odnos može značajno poboljšati, već u nekoliko tjedana ako su obje strane spremne na suradnju, piše Yourtango.
