Anoreksija i bulimija u osnovi su psihoemocionalni poremećaji u kojima je najočitiji gubitak samopouzdanja pa osoba traži smisao i uspostavu kontrole u svom životu, a najčešće se javljaju tijekom adolescencije, kaže specijalistica pedijatrijske gastroenterologije dr. Orjena Žaja
Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj od anoreksije boluje više od tri tisuće osoba, a prim dr. sc. Orjena Žaja, dr. med., spec. pedijatrijske gastroenterologije iz Klinike za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, kaže da se anoreksija i bulimija najčešće javljaju u dobi od 14 do 24 godine iako se može javiti već u dobi od četiri godine pa sve do kasne odrasle dobi. S njom smo razgovarali povodom Svjetskog tjedna skretanja pažnje na poremećaje prehrane, koji je obilježen u zadnjem tjednu veljače.
Dodaje da bolest pogađa sve društvene slojeve, bez rasne ili geografske barijere. Iako je tipično vezana za ženski spol, nije rijetkost sresti je kod dječaka, posebno u mlađim dobnim skupinama. O najčešćim uzrocima prim. dr. sc. Orjena Žaja kaže da do danas nema pravog odgovora zašto nastaju anoreksija i bulimija, no oni su zasigurno sprega brojnih čimbenika poput sociokulturnih, obiteljskih, individualnih bioloških (genetskih) i psiholoških.
"Anoreksija i bulimija su u osnovi psihoemocionalni poremećaj u kojem je najočitiji gubitak samopouzdanja, pa osoba traži smisao i uspostavu kontrole u svom životu. Djevojčice odbijaju odrasti, a moguće je i da se u njihovim postupcima odražava kaotičnost obiteljskog života kad su u pitanju zajednički obroci. Zato je važnost zajedničkih obroka izuzetno velika. Etiologija je zasigurno multifaktorijalna te je, zahvaljujući obiteljskim i blizanačkim studijama, sve više dokaza u prilog snažne zajedničke genetske komponente bolesti za anoreksiju i bulimiju", objašnjava i dodaje da djevojke koje boluju od anoreksije pomoću nje jačaju svoje samopouzdanje. Iako osjećaju normalnu glad, svaki dan kad uspiju ne jesti, za njih je uspjeh, jer jedino nad svojim tijelom imaju kontrolu.
Pritisak suvremenog društva na ženu
Nezadovoljstvo izgledom tijela i sklonost dijetama danas poprimaju epidemijske razmjere te je skoro nemoguće naći 18-godišnjakinju koja nije isprobala neku vrstu dijete, kaže liječnica i upozorava da je svaka dijeta koja se provodi u doba rasta i razvoja sama po sebi rizik i mora biti pod nadzorom liječnika.
"Jedna recentna studija pokazala je kako su osobe koje su držale dijete, nakon pet godina bile u znatno većoj opasnosti od poremećenog jedenja, na primjer povraćanja, uzimanja tableta za mršavljenje ili laksativa, nego oni koji nisu držali dijete te su bili i pod povećanim rizikom od pretilosti", upozorava.
Gledano po spolovima, odnos dječaka naspram djevojčica je 1:10-20. "Korijene tako značajnih spolnih razlika možemo pronaći u činjenici kako se već djevojčicama nameće težina pojma 'biti žena' koje danas podrazumijeva suvremeno društvo, a to znači da žena istodobno mora biti majka, kućanica, profesionalno uspješna, lijepa i dotjerana. S druge strane, dječaci su teže izlječivi i čak polovica oboljelih ima poremećaj muškog identiteta", objašnjava liječnica.
Važnost zajedničkih obiteljskih obroka
Kada se radi o adolescentima i s obzirom na suvremeni ritam života i sve manje vremena koje roditelji provode s djecom, poremećaj može dugo trajati prije nego što je otkriven.
"Djevojke često izbjegavaju zajedničke obroke imajući pripremljene razne izlike, no kada se to ustrajno ponavlja pobudi sumnju kod roditelja. Ipak nerijetko se desi da poremećaj traje i duže od godine dana prije nego se zatraži pomoć. Ponekad je gubitak menstruacije prvi znak koji dovede oboljele u našu ambulantu", kaže prim dr. sc. Orjena Žaja.
Pothranjenost je glavni klinički znak anoreksije, s pridruženim komplikacijama gotovo svih organa ili sustava. Neki od najčešćih vanjskih simptoma u okviru anoreksije nervoze su gubitak težine ili stagnacija težine u periodu kada se normalno bilježi napredak te gubitak menstruacije ili odgoda pojave menarhe (prve menstruacije).
Simptomi bulimije, koja se javlja nešto kasnije nego anoreksija, manje su očiti s obzirom da ovaj oblik poremećaja nije praćen gubitkom težine. Stoga se učestalo povraćanje može dugo provoditi prikriveno. No, neki od vanjskih znakova su otok žlijezda slinovnica, oštećenje cakline i ožiljci na koži šaka.
"Djevojke koje boluju od bulimije izgledaju veselo, druželjubive su i izrazito ekstrovertirane, često eksperimentiraju s drogom i upuštaju se u rizično seksualno ponašanje", objašnjava liječnica.
Što roditelj može napraviti?
"Vodite računa da od začeća djeteta vi imate zdrav odnos prema jelu i izgledu tijela. Jednako tako, od najranije dobi gradite isto tako zdrav odnos djeteta prema jelu. Dojite svoju djecu. Upoznajte ih, razgovarajte i prepoznajte znakove koje šalju – opterećenost izgledom, gubitak samopouzdanja, iskrivljen doživljaj izgleda tijela, strahovi, socijalna izolacija i izbjegavanje obroka su pokazatelji da nešto nije u redu. Njegujte tradiciju zajedničkih obroka koji će držati obitelj na okupu. Šteta koja može nastati ako stvari izmaknu kontroli je nepovratna”, savjetuje liječnica te dodaje da ako primijetite bilo kojih od simptoma koji bude sumnju na ove poremećaje javite se što prije izabranom liječniku primarne zaštite ili u Kliniku za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice u Vinogradskoj 29.
Tamo u okviru Odjela za pedijatrijsku gastroenterologiju, hepatologiju i poremećaje prehrane djeluje multidisciplinarni tim (pedijatar, psiholog, psihijatar, nutricionist i specijalno educirane medicinske sestre) koji se bavi ovom problematikom još od 1985. godine kada je prof. dr. sc. Zvonko Jurčić postavio prvu dijagnozu anoreksije u ovom dijelu Europe. U ovoj Klinici do sada je liječeno više od 600 djece i adolescenata s poremećajem prehrane, dok je godišnje 30-ak novooboljelih.
"Važno je naglasiti činjenicu kako su rezultati liječenja bolji ako se pomoć potraži na vrijeme i to ne samo po pitanju učinkovitosti psihološkog tretmana već i liječenja cijelog niza metaboličkih poremećaja koji se mogu razviti zbog neadekvatnog unosa hrane", kaže i dodaje da ako se javi neki od zabrinjavajućih simptoma, roditelji mogu potražiti pomoć u Gastroenterološkoj ambulanti ili u Hitnoj ambulanti (24 sata i sedam dana u tjednu) Klinike.
Liječenje prosječno traje pet do šest godina
Sam tijek liječenja zahtijeva multidisciplinarni pristup koji se sastoji od prepoznavanja i liječenja tjelesnih i metaboličkih posljedica bolesti, realimentacije (enteralnog hranjenja), promjena u obrascu hranjenja te psihijatrijskog liječenja.
"Strategije liječenja koje su pedijatrijski orijentirane postižu uspjeh u čak 86 posto oboljele djece i adolescenata i mortalitetom manjim od pet posto", kaže liječnica i objašnjava da oboljeli nerijetko zahtijevaju hospitalizaciju kako bi se započeo adekvatan proces hranjenja.
"Hospitalizacija je u većini slučajeva dugotrajna, a nakon otpusta je nužno dugotrajno praćenje uz nadzor rasta i razvoja te psihoterapiju", kaže te dodaje da borba s poremećajima u jedenju, prema podacima iz svjetske literature, traje prosječno pet do šest godina.
'Roditelji djetetu daju zdravu bazu za život'
Naša kolumnistica Ana Katarina Sansević, mama dviju djevojčica, i sama je imala iskustvo s poremećajem prehrane, a sada radi kao integrativni tjelesno orijentirani psihoterapeut pa je vodila i radionice za djevojke koje imaju poremećaje prehrane.
"To znači primijetiti ga, pustiti ga da se izrazi, ispolji ljutnju, tugu, bilo koju emociju koju osjeća i na kraju utješiti ga, zagrliti ga, smiriti ga. Dati mu osjećaj da je sve OK i da se u životu može nositi s uznemirujućim situacijama. Dijete koje to nije naučilo će odrastati u odraslu osobu koja će se teško nositi s bilo kakvim stresnim situacijama u životu".
Tijekom stresnog i osjetljivog puberteta pokušavamo se na neki način individualizirati u društvu, psihološki se odvajamo od roditelja i polako postajemo odrasli, kaže naša kolumnistica, koju možete kontaktirati na mail anakatarina.sansevic@gmail.com te nastavlja:
"Ako nemamo izgrađenu zdravu bazu da se nosimo s vlastitim emocijama, pubertet može postati emocionalni vrtuljak. Tražimo izlaz iz njega i često ga pronalazimo u nekim kompenzacijskim mehanizmima, a poremećaj prehrane je upravo jedan od njih. Razlog zbog čega se vežemo upravo za hranu može biti dodatno povezan s načinima hranjenja dok smo bili mali, s odnosom roditelja prema hrani, prema vlastitom tijelu, prema našem tijelu. Sav emocionalni svijet zamijenjen je fokusiranošću s hranom i ona postaje glavna preokupacija u životu", kaže i naglašava da kako bismo riješili problem moramo istražiti koji su sve faktori do njega doveli i izgraditi one dijelove osobnosti koji nisu izgrađeni u ranom u djetinjstvu.
