Roditelji Kolumne roditelja 248 prikaza 14. listopada 2013.

Mama, nisam gladna!

Ana Katarina Sansević
Foto: Ana Katarina Sansević
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Ne znam kako je vama, i kako vaša djeca jedu, ali meni ovo nije uvijek lako. Voljela bih da je sve jednostavnije i da jede raznolikije. Voljela bih imati više vremena za kuhanje, biti kreativnija i smisliti način da usvoji više namirnica. Bez ikakve prisile. Voljela bih znati pristupiti joj na način da sam opuštena i da mi je OK koliko god pojede

"Ono smo što jedemo", rekao je Hipokrat davne, 460-te prije Krista.

Dobro. Slažem se s Hipokratom. A ako pojedem bananu, i pri tome glumim majmuna, Eva i Lucka će definitivno potvrditi Hipokratovu tezu.

A sada ozbiljno. Definitivno mislim da je to točno, i da je vrlo bitno što jedemo. Ali dodala bih još ovo: Isto tako je vrlo bitno KAKO jedemo. Pri tome mislim na naše emocionalno stanje dok jedemo. Koliko je to bitno za nas, još bitnije je za našu djecu.

Obiteljski obroci

Kada čitate raznorazne preporuke o obiteljskim obrocima i zdravoj dječjoj prehrani, uglavom će se svesti na slijedeće:

"Obiteljski obroci su ugodna druženja roditelja i djece. Djeca vole predvidivost obiteljskih objeda, a roditelji imaju priliku družiti se sa svojom djecom."

"Djeca, pogotovo ona mlađa, najčešće jedu ono što ima u kući - neka voće i povrće budu obavezne namirnice (bilo bi dobro da je 5 "zelenih porcija" dnevno)"

"Najbolji način na koji ćete potaknuti zdravu prehranu je da se i sami zdravo hranite."

"Hrana vrlo lako može postati uzrokom sukoba. Da biste to izbjegli:

  • napravite raspored glavnih obroka i užina (djeca vole znati što mogu očekivati);
  • ne tjerajte djecu da isprazne tanjur (na taj način djeca zanemaruju vlastiti osjećaj sitosti);
  • ne ucjenjujte i ne nagrađujte djecu hranom (izbjegavajte davati desert kao nagradu za pojedeni obrok);
  • ne koristite hranu kao dokaz ljubavi (kada im želite pokazati da ih volite, zagrlite ih, posvetite im svoje vrijeme)…"

Nedjeljni ručak

Dakle, u idealnoj situaciji obiteljski obrok izgleda ovako:

Mama s ljubavlju i pjesmom spravlja ručak za svoje praščiće (nemojte se vrijeđati molim, ovdje ne mislim na vašu, nego svoju djecu, jer ih i tako od milja zovem). Praščići dolaze iz parka sa svojim tatom, ulaze na ulazna vrata stana, u kojem se širi primamljiv miris nedeljnog ručka i viču: "Mmmm, mama, ja sam gladna!!!" Brzo peru ruke, sjedaju za stol i hvataju se žlice. Mama im grabi vruću, netom skuhanu juhu (pileću, povrnu, miso, whatever juhu), a dječica pušu, mljackaju, srču i uživaju. Nakon polizanog tanjura slijedi glavno jelo, puna zdjela salate, a desert “at the end”, naravno ako im još stane. Najčešće ga niti ne pojedu jer su se do tada već najeli. Pri tome mama i tata ugodno časkaju, međusobno i sa svojim potomcima, kuhinjom se širi zvonki dječji smijeh. Nakon ručka, svi su siti i zadovoljni. Praščići jer su im puni trbuščići, mama jer je zdravo i sretno nahranila svoju djecu, tata jer ima skladnu i prekrasnu obitelj. Nice.

OK, možemo promijeniti uloge, može i tata kuhati, a ručak može biti subotnji, a umjesto parka i kazalište/kino/crtići na TV-u su u redu. 

Naravno, ovakva atmosfera prisutna je i za zajedničkim doručkom i večerom, djeca jedu zdravu hranu, puno povrća, voća, mahunarki, mesa (što god pojedini trendovi tvrde). Povremeno pojedu pokoji slatkiš, i to je sasvim u redu.

Je li to stvarno tako?

Možda sam malo pretjerala u idealizaciji, ali mislim da ste shvatili bit.

Izgleda li to kod vas ovako? Jedu li vaša djeca doista u miru i radosti, u ugodnoj obiteljskoj atmosferi? Bez TV-a, bez svađanja, bez nagovaranja da pojedu, bez podmićivanja nagradama i desertima, bez negodovanja oko toga što se jede, bez povišenih tonova? Jedu li doista voće i povrće? Hranite li se i vi zdravo? Volite li jesti povrće?

Pretpostavljam da svi mi (ili bar velika većina nas) želimo da nam djeca zdravo jedu i da unose dovoljno potrebnih nutrijenata za normalan zdravi razvoj. Svi mi želimo sve najbolje za našu djecu. 

No, ono što se u zadnje vrijeme pitam je, ŠTO je najbolje i KAKO postići to što, barem trenutno, mislim da je najbolje.

Ne-rado-jelci

Lucija definitivno ne spada u "rado-jelce". Jednostavno joj hrana nije toliko bitna. Dojila sam ju do druge godine života i uvijek je radije cicala cicu, nego klopala nešto drugo. Mislim da bi i dan danas tako ostalo da nisam prekinula. Kada je Eva počela jesti, mojem čuđenju nije bilo kraja. Jela je sve što sam joj nudila i jela je puno! Još uvijek je tako.

Ana Katarina Sansević | Author: Ana Katarina Sansević Foto: Ana Katarina Sansević

Lucija ne jede salate, osim kiselih krastavaca. Nikakvo sirovo povrće. Povrće kao prilog ne dolazi u obzir. Eventualno krumpir. Obožava meso. Pečenog piceka. Tjesteninu. Tople sendviče. Sirni namaz. I naravno, sve vrste čokoladnih kuglica/školjkica/musli. I naravno, sve vrste slatkiša. Riža dolazi u obzir. Riba je OK. Povrtne zmiksane juhe mogu proć. Umak za tjesteninu ne baš svaki. Žganci i zljevanka od sira uz nagovaranje. Voće kako koje, ako je dobre volje.

Za sve ostalo moramo razgovarati, pregovarati, dogovarati... Za većinu tog “ostalog” navedenim metodama nismo polučili da završe u Luckinom trbuhu.

Voljela bih...

Ne znam kako je vama, i kako vaša djeca jedu, ali meni ovo nije uvijek lako. Voljela bih da je sve jednostavnije i da jede raznolikije. 

Voljela bih imati više vremena za kuhanje, biti kreativnija i smisliti način da usvoji više namirnica. Bez ikakve prisile. Voljela bih znati pristupiti joj na način da sam opuštena i da mi je OK koliko god pojede. Voljela bih da ju ne nagovaram, da ju ne nagrađujem desertima. Voljela bih da je obiteljski ručak opušeniji, da nisam ponekad nervozna tijekom ručka, jer opet ne želi ništa jesti. Voljela bih joj više dopustiti da ima svoj ritam, da ne mora jesti kada nije gladna i da jede kada je. I da me ne živcira kada me nakon što je prošlo vrijeme za večeru moli da joj napravim topli sendvič. Voljela bih da me žica manje slatkiša i da ne moram tako često govoriti NE. Voljela bih da me ne smetaju njihova lupanja žlicom po tanjuru i vriska i cika. Voljela bih ne derati se.

Voljela bih u kaosu nedjeljnog ručka naći svoj mirni centar, i jednostavno biti. Čak i ako Lucka ništa ne pojede. I ako Eva isprolijeva cijelu juhu po podu. I ako me traže slatkiše bar sto puta. I ako im nije fino ništa što sam skuhala. I ako me natjeraju da im spečem brdo palačinki, a onda pojedu samo dvije.

Voljela bih biti cool. A nisam. I ako očekujete savjet od mene, nemam ga trenutno.

Nemam pojma

I kaj sad? Nemam pojma. Znam samo da, kao i u svemu ostalom, želim pronaći najbolji način za njih i za mene. I da je način na koji sam ja usvajala hranu (kroz uglavnom "Moraš" i "Sjedit ćeš za stolom dok ne pojedeš") toliko drugačiji od načina na koji ja (i moj dragi, četvrti mušketir) promatram svoju djecu i nudim im hranu, da je jednostavno neminovno da sam zbunjena.

Znam samo jedno. Da su mi Lucka i Eva bitne. I da unatoč svim svojim ograničenjima i starim navikama koje su još arhetipski zaostale u mom biću, želim biti drugačija od svojih roditelja. 

I kao što i u drugim domenama našeg odnosa pokušavam biti dovoljno dobra majka, da poštujem njihov integritet, ali i zadržim svoj, tako je i ovdje. Dan za danom istražujem, mijenjam pristup, pokušavam, griješim, ne/uspijem, pomaknem se za milimetar ili ne...

Uz dovoljno ljubavi za njih i za sebe, vjerujem da ne mogu pogriješiti previše. I da je u stvari, sve OK baš ovako kako je. Pa makar ne jele zeleno pet puta na dan. Ili jele bolognese za ručak, večeru i doručak slijedeći dan. Jer možda nije stvar u njima. Nego u meni da prihvatim njih. 

Začin na kraju

Na kraju krajeva, znate i sami da začini često promijene okus hrani i učine ju boljom i ukusnijom. Obično smo naučeni da su začini napravljeni od raznih biljaka.

Jer prerijetko su nas učili da začin mogu biti i smijeh, opuštenost, odustajanje od ciljeva koje smo si zadali i prihvaćanje stvari takvima kakve jesu. 

Oprostite, ali ovdje ću završiti. Ručak je skuhan. Dječurlija ciču. Vrlo nezainteresirane za trenutačnu trpezu. Znači, ništa od obiteljske idile danas.

Dubok udah.
Sve je u redu.
Stvarno dobro miriše iz tanjura.
Dobar tek, velim samoj sebi.

I trenutak kasnije, uživam u okusima, vrlo nezainteresirana za njihovu današnju nezainteresiranost.

Više o pravilnoj dječjoj prehrani pročitajte u našem specijalu Zdrava hrana svakog dana!

Pratite nas i na Facebooku!

  • Avatar skely
    skely

    Također imamo probema sa hranom.Curica mi ima 2,5 godine i 12 kg i neželi jesti meso,voće,povrće...pije isključivo čokolino,keksolino,popije nekad jogurta,pojede kiflu namazu sa margom ili sirnim namazom također voli pojesti tjesteninu sa jajima i bolonjez ali to je svega četiri ili pet žlica,popije vode i to je to.Voli naravno jesti slatkiše čokoladu i smokija..ali to joj ne dajem u zadnje vrijeme.Više sam luda pa neznam kako da je nagovorim da pojede bar komadić mesa ili povrća,soka ni čaja nije htjela piti kada je bila beba samo vode voli popiti i jaaako veliku količinu mljeka...Nije mi nikada bila bolesna uvijek je vesla i zdrava.Volila bi da počne normalno jesti kao i ostala djeca ali ponestalo mi je ideja,pa ako neko zna poneki savjet slobodno neka se javi.Bila sam se izdajala 10 mjeseci i onda sam morala prestati radi svoga zdravlja,i onda je lijepo sve jela ali sada kada je veća ne želi jesti samo traži (kino) čokolino.

  • Avatar ljiljanajo
    ljiljanajo

    Iz mojeg vlastitog iskustva s Tinom znam samo da nikada ne treba odustati s nuđenjem hrane koju je 1000 puta odbio do tada. Stvarno me ponekad iznenadi svojom reakcijom kada iz čistog mira kaže da hoće ili sam u tišini proba. Maksimalno što smo uspjeli postići u dogovorima je ako je jedan dan mliječni dan, kuglice i ostali slatke žitarice za doručak da slijedeći dan mora biti nešto na kruhu što je poprilično opet ograničeno na dva namaza ali opet više od onoga za što bi se on odlučio bez tog dogovora. Ulaz u njegov svijet i k pozitivnom stavu prema hrani našla sam u njegovoj potrebi za eksperimentiranjem i kuhanjem jer u tome jako uživa. Možda će jednog dana uživati i u isprobavanju raznolike hrane. Za sada smo mi ti koji moramo isprobavati a on se smije gledajući nas.  Kada se sjetim sebe i svojih ograničenosti u prehrani kao dijete, bacanje hrane u WC, kroz prozor ili vraćanja u lonac dok mama ne gleda a pogledaj me sada :). Vjerujem da sam ja pojela više slatkiša od mojih klinaca sada. Već smo o tome pričale i dalje mislim da to sve dosta ovisi o nama i našim strepnjama i o potrebi da sve ima neki svoj red da nama bude lakše što je isto sasvim legitimna potreba nas roditelja. Mislim da je dobro da ih učimo da se nađemo na pola puta, da se dogovaramo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.