Znamo da u roditeljstvu nije uvijek lako reći pravu stvar, pa nam se nekad omakne potpuno pogrešna riječ ili rečenica i svjesni smo tog. No, nekad nemamo pojma što zapravo govorimo…
Nije lako biti roditelj. Često baš zato što ti mali ljudi od nas uvijek očekuju da kažemo pravu stvar, a mi nismo baš uvijek sigurni da je to što govorimo – prava stvar. No, nekad smo potpuno mirni i sa sigurnošću izgovaramo neke rečenice za koje smo sigurni da su upravo to – prava stvar, jer o drugoj opciji niti ne razmišljamo.
Uopće ne razmišljamo da točno te rečenice koje smo čuli toliko puno puta ranije od naših roditelja, a i izgovorili toliko puno puta svojoj djeci, mogu biti možda neke od „najgorih“ rečenica koje bismo mogli izgovoriti. Dječji psiholog Sam Wass kaže da su neke od tih „najgorih“ rečenica one koje zapravo djecu potiču da suzbiju, odnosno potisnu svoje emocije.
Ovaj psiholog objašnjava da jedan od najčešćih takvih pitanja možemo vidjeti kad prvašići kreću u školu: „U rujnu uvijek vidite sve te roditelje kako koračaju sa svojom djecom na njihov prvi dan škole. Roditelji ih drže za ruku, djeca su zapravo često preplašena, a roditelj hoda pored njih i govori stvarno veselim glasom 'sve će biti u redu, lijepo ćeš se provesti, nemoj se bojati'. A to je upravo ono što ne treba činiti jer jednostavno ne funkcionira," kaže psiholog Wass.
Samo opiši...
Mnogi roditelji jednostavno će kad je dijete uznemireno ili tužno instinktivno reći „Nemoj biti tužan/na, ne moraš se uzrujavati, ljutiti…“ No, to je zapravo najgore što dijete u tom trenutku može čuti. Naime, sve se svodi na to da na ovaj način djeci govorimo - što ne smiju osjećati. Ispravno bi bilo djetetu pokušati objasniti koje su njegove emocije i zašto se javljaju.
"Ono što mislimo da funkcionira je samo opisivanje onoga što bi dijete moglo osjećati. To je svijest o unutarnjem djetetu i onome što ono osjeća", objasnio je profesor Wass. “To je nešto čemu nikada ne učimo djecu u školama, ali to je nešto što moramo naučiti. Djeca nisu svjesna što osjećaju, ne mogu to opisati i to zato što ni sama to ne znaju.“
Dakle, dijete nije svjesno da osjeća tugu, nije svjesno da je uzrujano ili ljutito ili preplašeno. Mi mu moramo dati riječ za taj osjećaj koji ono osjeća, te mu pomoći da se s njim suoči. A najvažnije od svega, moramo mu dati do znanja da je taj osjećaj u redu, da ga smije osjećati, a mi smo tu da mu pomognemo da mu bude lakše noseći se s tim osjećajem.
„Samo ako im opišete što osjećaju, oni stječu tu samosvijest o tome što to jest,“ kaže Wass, a mi – pišemo i pamtimo.
