U stalnoj žurbi i među stotinama dječjih zahtjeva i prohtjeva i pitanja teško nam je procijeniti u svakom trenutku je li pravi odgovor 'da' ili 'ne', pa često samo da završimo priču kažemo 'možda'. No, evo zašto to ne bismo trebali raditi.
Djeca neprestano nešto traže i zahtijevaju. Neki su zahtjevi sasvim legitimni – na primjer „Možemo li poslije vrtića ići u park?“ I tu ćeš lako i često odgovoriti s 'da'. Neki su zahtjevi pak toliko neobični da bez problema možeš reći 'ne', kao na primjer: „Možemo li imati zmiju doma?“ A onda ima i onih na koje je teško odgovoriti samo da ili ne.
O nekima još niste odlučili, neki ovise o nečem drugom, neki su možda nezgodni baš u tom trenutku… I tada posegnemo za dobrim, starim 'možda'. To je zapravo jedna vrlo česta riječ u roditeljskom rječniku, a ispada da je vrlo štetna, ma koliko se činila logičnom.
Nekad odgovorimo 'možda' samo da bismo izbjegli posljedice onog što slijedi nakon 'ne'. Ako dijete pita ujutro možete li ići u park nakon posla, možda nisi sigurna što će biti nakon posla, možda ne znaš kakvo će biti vrijeme, možda znaš da nećeš imati snage, ali želiš spriječiti raspad sistema i plač… Pa kažeš 'možda'.
Možda je to 'možda' taktično u tom trenutku, ali je zapravo emocionalna bomba koja se sprema eksplodirati.
Djeca koja kao odgovor dobiju 'možda' ili 'vidjet ćemo' ili 'moram razmisliti o tom' zapravo su vrlo nesigurna nakon tog. Odnosno, njihova je molba i želja obavijena nesigurnošću, pa oni sami smišljaju potencijalne ishode tog svog zahtjeva. To mogu biti i pozitivni i negativni ishodi, ovisno o tom kako se osjećaju.
Ovisi o djetetu
Optimistično dijete možda provede cijeli dan maštajući o igri u parku. No, anksiozno dijete jedno obično 'možda' može odvesti do cjelodnevne patnje i iščekivanja loših vijesti. Neki ljudi, pa tako i neka djeca, jednostavno loše reagiraju na nesigurnost. I to u ovom slučaju ispada loše. Ako previše onih 'možda' zapravo završi lošim ishodom, to će kod djeteta izazvati jako loš osjećaj i svako 'možda' stvorit će kod njega nelagodu, te s vremenom narušiti povjerenje u roditelja.
Isto tako to 'možda' pomalo čini granice klimavima, a to stvara nesigurnost, koja bi mogla djecu potaknuti da donose svoje odluke koje se roditeljima možda neće svidjeti. Ako djetetu koje pita može li gledati TV kažeš 'možda', ono će vjerojatno upaliti TV. Ako mu kažeš da 'možda' može popiti gazirano piće, ono će ga vjerojatno popiti. Tako se 'možda' pretvara u 'da'.
Bolje je odgoditi odgovor, pa ga dati onda kad si sigurna da znaš kako će biti. A ako znaš da je odgovor „loša vijest“, nema smisla odgađati je. Ako je 'ne' točan odgovor, onda je važno reći ga čim prije, ne odgađati. Ako stvarno nemaš odgovor i ne znaš ga, možeš reći, na primjer: „Kad nakon posla pogledamo prognozu, moći ćemo odlučiti o tome možemo li ići u park.“
'Možda' uvijek možeš zamijeniti boljom varijantom:
- Izravna negacija: “Ne. Zato što…” Obavezno navedi razloge koji su u skladu s obiteljskim pravilima i vrijednostima.
- Iskrena afirmacija: "Da." Ali pobrini se da se sve što se dogovori dogodi u razumnom roku. Najbolje je odmah nakon zahtjeva, ali ako to ne uspije, ponudi rok.
- Afirmacija s dodatkom: "Da, ali..." Bilo da se radi o dovršavanju ili uključivanju nečeg u određeno ponašanje, pobrini se da dijete ima ciljeve i jasan put za njihovo postizanje.
- Odgoda zbog vanjskih okolnosti: "Odlučit ću o tome kada..." Pobrini se da odgođene odluke povezane s potrebnim informacijama imaju rok i da je jasno što treba znati.
- Odgoda jer ti treba više vremena: "Odgovorit ću nakon..." Jasno navedi kada se može očekivati odgovor. Učini to što prije i drži se tog roka.
