Iako se deklarativno danas svi slažu da bi odlučivanje o posvojenju trebalo biti zasnovano u najboljem interesu djeteta, često u praksi to nije slučaj. Za reformu sustava potrebna je promjena stava, zaključak je 2. konferencije o posvojenju održane u Zagrebu
U hotelu Panorama Zagreb, 22. i 23. studenog 2013. održana je 2. konferencija o posvojenju u Hrvatskoj. Konferenciju je organizirala Adopta, udruga za potporu posvajanju u suradnji s Ministarstvom socijalne politike i mladih pod nazivom Dijete z središtu posvojenja, s više od 250 sudionika.
Naime, iako se deklarativno danas svi slažu da bi odlučivanje o posvojenju trebalo biti zasnovano u najboljem interesu djeteta, često u praksi to nije slučaj. Adopta se svakodnevno suočava s nepravilnostima i situacijama u kojim svaki centar ima svoju praksu postupanja, kada se donose odluke o tome kome dati dijete na posvojenje bez jasnih kriterija, u kojima se biološka braća i sestre razdvajaju bez jasnih razloga i bez procjene potreba svakog djeteta.
U pojedinim situacijama, posvojitelji dobivaju djecu kojoj trebaju biti roditelji, a o njoj izuzetno malo znaju jer nadležni centar nije prikupio dovoljno podataka o djetetovoj biološkoj obitelji, o zdravstvenom stanju, o običajima, navikama, karakteru, i /ili razvojnim potrebama.
Nacrt obiteljskog zakona uvodi promjene u postupku posvojenja, koji teži ujednačavanju praksi postupanja. Stoga je i ova konferencija nastala na ideji da je suštinska reforma sustava moguća samo ako se zasniva na postavljanju standarda u provedbi i na učenju na vlastitim iskustvima i na iskustvima drugih. Željeli smo okupiti stručne radnike iz Ministarstva socijalne politike i mladih, centara za socijalnu skrb, obiteljskih centara, domova i ostalih institucija koja su uključne u posvajanje i posvojiteljsku zajednicu i dati im priliku da čuju na koji način se druge države, poput Velike Britanije i Bosne i Hercegovine, bave posvajanjem i da iz toga nauče kako to mogu i samo bolje obavljati.
Za reformu sustava potrebno je promijeniti stav
Na primjer, i Engleska prolazi reformu sustava posvojenja nakon što su i u toj zemlji uočene neravnomjernosti u trajanju procesa posvojenja, vremenskom periodu potrebnom za procjenu prikladnosti posvojitelja i standardu usluga podrške nakon posvojenja. Valja imati na umu da samo u Engleskoj se 2012. godine posvojilo više od 4.000 djece iz sustava skrbi. To je ogroman broj posvajanja u odnosu na manje od 100 djece koliko je posvojeno u Hrvatskoj 2012. godine te se iz njihove prakse i naučenih lekcija može mnogo primijeniti na reformu sustava u RH.
S druge strane, u našem susjedstvu, Centar Duga u Bosni i Hercegovini ima vrlo osmišljen i učinkovit proces pripreme i podrške djetetu i posvojiteljima na prilagodbu i tranziciju odgovornosti i privrženosti s ustanove na nove roditelje, koji mnogim centrima u RH mogu biti uzor.
Prvog dana konferencije velik interes izazvalo je predstavljanje podataka o potrebama posvojiteljskih obitelji dobivenih istraživanjem udruge Adopta. Istraživanje je pokazalo kako posvojitelji smatraju da centri za socijalni rad ne poznaju djecu čiju su skrb preuzeli te im se čini da, nakon što se dijete smjesti u ustanovu za djecu ili udomiteljsku obitelj, centri prestaju brinuti za djecu i pratiti njihov razvoj. Česti su slučajevi u kojima djeca, koja već zaostaju za svojim vršnjacima zbog zapuštanja i zanemarivanja u biološkim obiteljima, nastavljaju kaskati u razvoju i dok su pod skrbi države, zbog nedovoljne kontrole i velikih razlika u vrsti podrške koju djeca dobivaju u udomiteljskim obiteljima i ustanovama za djecu.
"Za reformu bilo kojeg sustava, pa i sustava posvajanja, važan je stav. Stav ljudi koji žele ili jesu posvojili djecu, kao i stav djelatnika sustava koji se za tu djecu brine prije posvajanja. Za praćenje razvoja djeteta dok je u sustavu skrbi, za prikupljanje svih relevantnih informacija o tome djetetu, za pripremu djeteta na odlazak u novu obitelj nije potrebno provesti veliku reorganizaciju rada centara za socijalnu skrb. Potrebno je promijeniti stav i odnos prema posvajanju, u kojem je , bez obzira na sve, primarna odgovornosti za sadašnjost i budućnost svakog djeteta za koje se sustav brine", zaključila je na kraju konferencije Diana Topčić-Rosenberg, predsjednica udruge Adopta.
Identitet posvojenog djeteta
Za same posvojitelje je možda najznačajniji bio drugi dan konferencije, kada smo se bavili pitanjem identiteta posvojenog djeteta. To je tema o kojoj se do sada malo govorilo i stoga smo započeli dan osobnim iskustvom posvojenog djeteta (sada odrasle osobe) koji je bio temelj za raspravu o važnosti identiteta.
Često nam se javljaju posvojitelji koji ne znaju što i kako reći svom djetetu o njegovoj ili njezinoj povijesti. Iz vlastitog straha, nesigurnosti i potrebe da zaštite dijete, odgađaju razgovor o posvojenju, ili ga bojaju samo veselim bojama ("mama i tata su te jako željeli i dugo tražili", "ti si nas ili mi smo tebe odabrali"). Međutim, da bi dijete bilo odabrano ili da ima mogućnost izbora (koja nije stvarna, jer dijete u tom procesu uistinu ne bira ništa, niti da ga se izdvoji iz njegove ili njene biološke obitelji, niti da ga se smjesti u dom ili udomiteljsku obitelj, niti da ga se posvoji odnosno tko će mu biti roditelj), prvo mora izgubiti svoju "prvu" obitelj.
Način na koji razgovaramo o tom gubitku, o razlozima za taj gubitak su izuzetno važni za djetetovo stvaranje cjelovite slike o samom sebi. To su razgovori koji se ponavljaju, tijekom godina, i vode se na različite načine, ovisno o djetetovoj dobi. Mi kao roditelji moramo biti spremni pomoći našoj djeci da integriraju istinu o svojoj povijesti i emocije koje to u njima izaziva, čak i kada su te istine teške i okrutne.
Ukoliko to ne učinimo mi, kojima naša djeca uče vjerovati, ostaje prazan prostor koje mogu popuniti ili djeca sama, maštajući ili se može popuniti pričama, ili čak i uvredama druge djece, što ostavlja puno teže posljedice. Važno je djecu naučiti da dio njihove prošlosti može biti bolan i težak, ali da njihova prošlost, iako dio njih, nije sve što naša djeca jesu. I da ona, bez obzira kakva ta povijest bila, djeca nisu za nju odgovorna.
