Roditelji 14. prosinca 2022.

Zbog postcovida su mom djetetu skratili plućno krilo, a pluća su joj bila puna 'smeća'

Foto: Shutterstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Dugo sam se lomila trebam li pisati o temi koja slijedi. Mislila sam: "Ne… Izgledat će da koristim prostor da se izjadam, pohvalim, što god…, da me ljudi koji budu čitali smatraju žrtvom, ili herojem… A ja ne želim da me žale“. Ali onda su mi u glavu sinule riječi iz mog uvodnog teksta: "želim podučiti“. Želim podijeliti svoje iskustvo, da ljudi nauče iz istoga. Vođena tom mišlju, dijelim sljedeću priču. I, vjerujte mi, nije mi lako.

U proljeće 2022. godine, moje su cure jedva čekale ljetni raspust. Veselile su se što će cijelo ljeto provesti kod bake, u drugom gradu, sa svojim prijateljima. Ono malo dana koliko sam imala između zadnjeg dana nastave i prvog dana srpnja, odnosno našeg putovanja, proletjelo mi je u obavljanju poslova, pakiranju stvari, i njihovom ispitivanju: „kad ćemo ići“, „hoćemo li stvarno tamo provesti cijeli raspust“, „što ćemo raditi“… Bile su pune ideja.

Tog prvog srpnja, kad smo završili s poslom, suprug i ja pokupili smo djecu i krenuli. On je trebao provesti vikend s nama, ja sam trebala ostati par dana duže da obavim sve što treba, a onda se vratiti kući. Djeca su trebala ostati do početka nove školske godine. Prvog dana nakon tog vikenda, nakon jutarnje kave krenula sam u grad da obavim dio stvari koje su me čekale. Stvari su išle glatko pa sam se relativno brzo vratila. No, nešto nije bilo u redu. Moja mlađa curica naočigled nije bila dobro. Vidjela sam da nešto ne valja. Stalno joj se ležalo, sve je teže otvarala oči, a do večeri je dobila temperaturu. U početku ne baš visoku, ali dovoljnu da budem na oprezu.

„Viroza“, pomislila sam. „Bila je u vrtiću, mora da je pokupila nekakav virus“. Njene viroze s temperaturom su inače trajale po tri dana, a poslije toga bi bila kao da se ništa nije dogodilo. „Sačekat ću dva-tri dana pa ću nazvati Dom zdravlja i konzultirati se s liječnicom.“

'Zašto niste ranije došli? Zašto ste toliko čekali?'

Svakog dana kad bih došla kući, moja curica je bila u sve lošijem stanju. A temperatura je rasla do 40. Sirupi i čepići su ju samo na kratko vrijeme uspijevali obuzdati. Trećeg dana nazvala sam liječnici i opisala joj stanje moje petogodišnjakinje. Rekla mi je „Vlada viroza. Puno ih se javilo s takvim simptomima. Nemojte ju dodatno izlagati dolaskom, ostanite doma i pratite stanje“. Nakon još tri neprospavane noći, temperatura nije ni šesti dan popustila. Moja curica je sad već neko vrijeme ležala nepomična, zatvorenih očiju, blijeda i sve slabija. „To je to. Vodimo ju u bolnicu“. Po dolasku na Odjel i nakon opisivanja situacije, dočekao nas je komentar „Zašto niste ranije došli? Zašto ste toliko čekali? Ona je u lošem stanju“. Kad sam rekla da sam zvala treći dan i što su mi rekli, nastao je tajac.

Rekli su da mora biti hospitalizirana i pitali nas koji nam je veći klinički centar blizu kućne adrese. NApravili su pretrage i organizirali prijevoz kolima Hitne pomoći.

Put u sljedeću bolnicu trajao je nekoliko sati. Svo to vrijeme bila sam u stražnjem dijelu vozila, očiju uperenih u moju kćerku, kojoj je bila priključena infuzija i stavljena maska s kisikom. Po dolasku u bolnicu ponovno su joj radili pretrage, i rečeno mi je da nas mogu hospitalizirati, ali će nas radije poslati u veću i opremljeniju bolnicu. Opet su organizirali vozilo Hitne pomoći i put se nastavio. Ovoga puta u vozilu s mojom curicom su bili liječnik i medicinska sestra. Suprug je dosad već znao što se dogodilo i čekao nas je pred drugom bolnicom, pa smo vozili za Hitnom do treće bolnice. Tu su joj treći put toga dana radili pretrage i napokon nas hospitalizirali. Provele smo 24 sata u Izolatoriju, a poslije toga smo premještene na Pulmologiju. Bila je priključena na sve moguće: infuziju, kateter, masku s kisikom – 24/7. Jedna od liječnica je rekla: „Bože, što ova korona radi od djece“.

 | Author: Shutterstock Foto: Shutterstock

„Molim?“, pitala sam ne vjerujući svojim ušima.

„Vaše dijete je u post-covidu“, odgovorila je.

Očekivala sam da će liječnik reći da je sve u redu, ali su rekli da mora na operaciju

Nakon što su joj snimili pluća, rekli su da su puna tekućine i da joj moraju uvesti dren. Petnaest dana je imala 'kofer' koji je kupio tu tekućinu iz nje. Nakon petnaest dana, rekli su da treba “intervenciju“ na drenu, pa su joj umjesto onoga s jednim crijevom uveli novi, s dva crijeva. I to je trajalo petnaest dana. Kad sam očekivala da će liječnik u viziti reći da je sve u redu, da će izvaditi dren i poslati nas kući, rekli su mi da mora na operaciju. „Rutinsku“ operaciju, kako su rekli. Uglavnom, odveli su ju u operacijsku salu, i rekli mi da ću ju sutradan imati kraj sebe.

Bio je rođendan moje starije kćeri kad je mlađa operirana. Ja sam, po njihovim uputama, spakirala stvari i premještena sam na odjel Dječje kirurgije. Otprilike 24 sata nisam ništa znala. Onda je došao liječnik koji ju je operirao i rekao da je sve dobro prošlo, s obzirom na sve. Bila je na Intenzivnoj četiri dana. Dva puta dnevno sam bila s njom po dva sata. Kad je napokon došla k svijesti, rekla mi je: "Mama, ti meni jako nedostaješ, ali mi bude teško kad si tu“. Srce mi je puklo. Nekoliko dana nakon izlaska s Intenzivne, trčala je hodnicima Kirurškog odjela, nabacivala petice liječnicima i smijala se.

'Mogla sam je izgubiti'

U razgovoru s jednim od liječnika rečeno mi je da je bilo 'gadno'. Pluća su joj bila puna gnojne tekućine i 'smeća', i skratili su joj jedno od plućnih krila. Mogla sam ju izgubiti. Rekli su mi da budem zahvalna što je tako mala, jer joj je stanje bilo teško ali se djeca u toj dobi bolje i brže oporave. U danima koji su slijedili, liječnica koja mi je onako surovo rekla dijagnozu, inače profesorica, hvalila me kolegama i specijalizantima kako sam strpljiva i kako mogu puno naučiti iz mog primjera. Svaki put kad me vidjela, pitala me kako sam i treba li mi išta. Da joj se obratim ako bilo što trebam. „Samo da mi dijete ozdravi“, bio je moj odgovor.

Otpuštene smo iz bolnice 2. rujna. Uslijedile su kontrole, na jednoj od kojih me liječnica koja mi je rekla dijagnozu zamolila da joj kopiram dokumentaciju. Imala sam ju kopiranu pa sam joj ju odmah dala. Rekla mi je da će oporavak biti dug, da ćemo terapiju koristiti najmanje šest mjeseci.

Ta curica, ta gotovo beživotna lutka koju sam gledala, koja je jela tri zalogajčića kruha i namaza i kap čaja za obrok pa rekla „Ne mogu više“, a za sat vremena opet tražila jesti, sada izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Sada, kada idemo na kontrolu, prigovaraju mi ako čekam da dođe red na mene, kažu da uđem odmah, bez obzira kolika je gužva. Istina, moramo ju čuvati od prehlade. Ima ožiljke od operacije i drenova kao vječni podsjetnik na dramu koju je prošla, ali zahvalna sam što je tu i uveseljava mi dane.

Možda te zanima... Buđenje u 4:45 svaki dan, i nakon temperaturice, i nakon zubića, i put na posao Roditelji

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.