Ognjen Livada, svestrani tata petogodišnjeg Vilima i autor bloga 'Iz pera tate', otkrio nam je zanimljive i čak bajkovite detalje iz svog obiteljskog života. Pročitajte kako mu je bilo na roditeljskom dopustu, što ga najviše izluđuje, a što veseli u odnosu sa sinom i što mu je najvažnije u ulozi oca
"Najteža stvar u roditeljstvu, s kojom se nosim na jedvite jade, je cviljenje. Kada sin počne cviliti gađa me u 'roditeljsku petu' i tu sam bespomoćan. Neka skače, tuče, psuje, pada, plače, razbija, ali samo da ne cvili. Za sve ostale stvari imam veliku toleranciju i nije mi problem izaći na kraj s njima, ali kod cviljenja sam i dalje bespomoćan. Živac se diže, a ja bezuspješno pokušavam milijun različitih stvari u nadi kako će nešto pomoći smirivanju", o izazovima u odgoju svog petogodiošnjeg sina Vilima kaže tata-bloger Ognjen Livada, koji uz svoj roditeljski blog Iz pera tate, odnedavno piše i blog o Tehnici Emocionalne Slobode, a uskoro ćete i na Klokanici moći redovito čitati njegove kolumne.
Cjelodnevna briga o bebi nije mu bila izazov
Inače o svom sinu priča s oduševljenjem: "Vilim je odličan. Zaigran. Veseo. Smiješan. Nestašan. Uronjen u svoj svijet brodova, gusara, vanzemaljaca. Najbolje mi je kada ujutro kaže: 'Tata, pusti me još malo, maštam'. Također obožavam kada kaže: 'Imam ideju, izmislio sam nešto,'" priznao nam je jedan od rijetkih očeva koji je bio na roditeljskom dopustu, i to od sinovih 6 do 18 mjeseci. O tome sada kaže:
"Bilo je praktičnije i funkcionalnije da ja ostanem s njim doma, jer smo tako imali više novaca za kućanstvo. Vrijeme smo provodili raznoliko.
Kod nas ne postoji tradicionalna podjela na muške i ženske poslove i, iako postoji razlika u toleranciji prašine i doživljaju urednosti, svatko sve radi, tako da mi nije bio poseban izazov biti sam sa sinom doma. Kuhao sam, prao, presvlačio, oblačio… to mi nije bio nikakav izazov. Istina, možda je u tom razdoblju češće nosio različite čarape, virila mu majica iz gaća, ali nas dvoje smo to jako dobro prošli."
Ovaj zanimljivi tata u životu se bavio zaista različitim stvarima:
"Od malih nogu vjerovao sam kako mogu postići sve što želim. Moj problem je bio što nisam znao što želim. Tako sam se nećkao hoću li, kada narastem, biti kauboj, indijanac, detektiv, Indiana Jones, astronaut, Bruce Lee… U stvari veliki dio od mojih 37 godina proveo sam u potrazi za samim sobom i poslom kojim se trebam baviti. To je pustolovina koja i dalje traje", priča Ognjen, koji je nakon srednje škole upisao pravni fakultet, ali je na kraju završio šumarstvo. Na svu sreću, kaže, jer smatra da nije osoba za pravo.
Rad s djecom i roditeljima
Nakon fakulteta je radio na raznim projektima u Nacionalnim parkovima u Hrvatskoj i SAD-u, pa je držao seminare za povećanje prodaje i sam radio u prodaji, izrađivao promotivne materijale, radio administrativne poslove, neko vrijeme i u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva, pokrenuo poljoprivredni časopis 'Zemlja i znanje', uzgajao lavandu, objavio dvije slikovnice, educirao se za vođenje Familylabovih seminara za roditelje po učenjima Jespera Juula te za primjenu Tehnike Emocionalne Slobode (EFT) za rješavanje emocionalnih i fizičkih tegoba te oslobađanje od negativnih uvjerenja.
Trenutno radi različite stvari čija je povezanica rad s djecom i roditeljima: preko udruge Suncokret OLJIN po osnovnim i srednjim školama vodi različite radionice za djecu i roditelje, priča priče, aktivno piše i sudjeluje u stvaranju novog pravca kvantna Književnost pa je i koautor istoimene knjige, radi EFT tretmane, izrađuje inovativne igre, vodi frizbi radionice i predsjednik je Hrvatskog Flying Disc Saveza. "U svakom slučaju, igram se i kreiram", kaže te dodaje kako voli i planinariti, čitati knjige, osmišljavati nove stvari i zafrkavati se.
"Srećom, u zadnje vrijeme, kako sin postaje samostalniji, imam sve više vremena za slobodne aktivnosti. Nedavno smo cijeli dan žena i ja proveli čitajući knjige, a sin se igrao. Supruga kaže: 'Koliko smo vremena uložili u njega, već je bilo i vrijeme da nam se to počne vraćati'", smije se.
Pričanje priča kao način života
A Ognjenova supruga Marina Piria, inače izvanredna profesorica na agronomskom fakultetu, dijeli s njim ljubav prema pričama.
"Ja volim pričati priče i mislim kako sam jako dobar u tome, ali kod kuće žena drži primat u pričanju priča. Izmišlja ih u bilo koje doba dana. Prije, dok nas je u obitelji bilo dvoje, znali smo svaku večer prije spavanja pričati priče. Jedan od nas bi naveo likove po želji, a drugi je osmišljavao priču s navedenim likovima. Priče su bile vrhunske. Oboje volimo pričati priče i priču često koristimo kao edukativno sredstvo, na primjer kada sin ima neki problem ili nedoumicu osmislimo priču u kojoj se glavni junak nalazi u istoj situaciji. Ali uglavnom žena priča, ja sam u pripremi kao zamjena. Postupak uspavljivanja je obavezno čitanje slikovnice i jedno pričanje priče u mraku", otkrio nam je Ognjen.
Usporeni avanturisti
Kao najveću promjenu koju mu je u život donjelo rođenje sina ističe nedostatak vremena za sebe i smanjenu pokretljivost obitelji. Prije su on i supruga puno putovali, išli na izlete u nepoznato, jednom godišnje otputovali u novu stranu zemlju i bavili se raznim aktivnostima, a uz sina su ipak morali usporiti ritam.
"Nismo posustajali, nosili smo ga u nosiljci i išli na planinarenja, izlete, ali sve u puno blažoj varijanti nego prije. Kada je imao 9-10 mjeseci bio sam lagano izbezumljen zbog količine vremena koje je bilo primarno usmjereno na njega. Izbezumljenost i nemoć se periodički pojavljivala kako je vrijeme prolazilo. U sina smo uložili jako puno vremena i energije, baka servis nam nije bio previše dostupan. Zapostavili smo svoje potrebe i to se osjetilo, kako na supruzi tako i na meni. S druge strane, pokušavao sam što više uživati u tom vremenu sa sinom, jer sam znao da će proći i da se više neću moći vratiti u razdoblje kada je taj mali čovjek toliko mali", iskren je Ognjen.
'Djeca upijaju kako živimo i dišemo, a ne ono što govorimo'
Pitali smo ga i što mu je najvažnije u ulozi oca pa kaže da je o tome puno promišljao i da mu se s vremenom stav mijenjao:
"Trenutno mislim kako je najbolja stvar za sina da ja sam budem najbolji ja koji mogu biti. Iako volim pričati priče, mislim da je sto puta od priče važnije kako se netko ponaša. Kako živi, diše, misli, djeluje. To djeca upijaju. Ne postoji nikakva garancija za uspjeh, ali na roditelju je da živi što bolji i kvalitetniji život ispunjen srećom i zadovoljstvom.
Tu treba imati na umu posebnost i različitost svake jedinke i ono što je dobro za jednoga, može biti loše za drugoga. U skladu s navedenim, pokušavam biti što bolji sebi i ujedno podrška sinu u odrastanju i u njegovoj potrazi za vlastitim putem. Zadržati smirenost i ljubav u njegovim i lijepim i teškim trenucima, prihvaćajući kako je sve to proces kroz koji prolazi i iz kojega uči o sebi i životu."
