Davor Tot, tata troipolgodišnje Hane, za Klokanicu je otkrio kako je na porodu supruzi Marijani pojeo svu hranu, a zbog prerevnog fotografiranja gotovo su ga izbacili iz rađaonice
"Ideju da budem prisutan na porodu svoje kćeri Hane inicirala je supruga i na početku sam bio skeptičan. Ne znam zašto... Bolnica, krv, vriska, strah da nešto ne pođe po zlu... Međutim, što sam više razmišljao i što smo više razgovarali o tome, to mi se ideja sve više i više sviđala", kaže nam Davor Tot (30), koji je prije tri i pol godine bio na porodu svoje kćeri Hane.
Iako ga je, kako sam priznaje, na početku plašila pomisao na bolnicu i porod, Davor kaže kako bi to preporučio svakome. Upravo zato će za četiri mjeseca ponovo sa suprugom u bolnicu kako bi zajedno dočekali i njihovo drugo dijete. A kako je to točno izgledalo kada se rađala njegova mezimica i kako je supruzi Marijani pojeo svu hranu koju je ponijela u slučaju da porod potraje, prisjetio se za Klokanicu.
"S obzirom na to da je Marijana rađala 19 sati, nije bilo nimalo lako. Ni njoj, a bogme ni meni. Taj dan, valjda zbog nervoze, nisam ništa jeo. Premda hrana u pravilu nije dozvoljena u rađaonici, preporučili su supruzi da ponese štapiće, fruktozne bombone, jabuku, nešto za snagu ako porod potraje. Sve sam ja to smlatio. Njoj jadnoj nije bilo ni do čega", otkriva Davor.
Budući da su željeli ovjekovječiti te zajedničke trenutke, 'opalio' je nekoliko fotki, no svoju ulogu fotografa shvatio je malo preozbiljno: "Malo sam se zanio izigravajući profi fotografa pa su me sestre skoro izbacile van jer sam izlazio izvan dozvoljene granice te sam ometao osoblje i druge trudnice", smije se Hanin tata.
Šokirao ga izgled novorođene bebe
Čekajući svoju tvrdoglavu djevojčicu, Marijana i Davor u rađaonici su proveli cijeli dan. Kada su ispratili mnoge žene koje su se smjenjivale u rađaonici, došao je red i da Hana konačno upozna novi svijet.
"E ako sam do tada bio imalo koristan, tu je počela moja apsolutna nemoć. Žena tiska, vrišti, boli je, a jedino što ja mogu učiniti jest mahati fasciklom oko nje i brisati znoj s naših čela. Na svu sreću, najgore je trajalo 'samo' sat i pol. I onda, vrhunac cijelog tog mukotrpnog procesa, eksplozija nekih novih osjećaja, trenutak kada sam uistinu shvatio da je vrijedilo čekati svaku minutu. Stigla je naša Hana", prisjeća se Davor. Priznaje kako ga je izgled bebice malo šokirao, osobito njezina ljubičasta boja.
"Nije baš kao na filmovima. Ne mogu reći da se sjećam da sam na nešto pomislio, ali znam da sam osjetio neku novu sinergiju starih osjećaja. Nešto što do sada još nikad nisam. Kao kad igrate igricu pa dođete na neki novi level i otključaju vam se neke nove stvari. Sreća, olakšanje, briga, odgovornost, neznanje, ponos, strah... Čudno je kad vas odvali sve to odjednom", opisuje ponosni tata.
Supruga 'odradila' noćne tulume
Otkriva nam kako je Hana bila dosta zahtjevna beba pa supruga i on u prvih godinu-dvije baš i nisu imali slobodnog vremena. Intenzivni grčevi, plakanje, nespavanje.. Davor kaže kako je to prvo razdoblje nakon Hanina rođenja bilo dosta stresno, osobito stoga što je to bila jedna sasvim nova situacija za oboje. Iako ranije nije razmišljao koje će točno biti njegove dužnosti i obveze kada se beba rodi, Davor priznaje kako je vrlo brzo shvatio da je njegova pomoć potrebna i nužna na svim poljima.
"Za tren oka mijenjao sam pelene, kupao svoju kćer, rezao noktiće, kuhao, spremao suđe u mašinu, odnosno 'uletavao' supruzi oko svega što ona ne bi stigla ili nije mogla, preumorna od cjelonoćnog nespavanja. Hana je dojila više od godinu i pol dana i svo to vrijeme moja supruga nije u komadu prospavala noć. I ja sam se dizao i budio po potrebi, ali ona je odradila većinu noćnih tuluma", kaže Davor.
Haninog tatu pitali smo i je li ga roditeljstvo promijenilo i što mu je najvažnije u Haninom odgoju, a Davor spremno odgovara kako sada definitivno ima više suosjećanja prema djeci te da ga stvari vezane za djecu općenito sada pogađaju na intenzivniji način.
Odlazak u vrtić – izdaja djeteta
"Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno i zadovoljno. Želim da uvijek osjeća moju, odnosno našu prisutnost bez obzira da li mi bili s njom ili ne. Nadam se da ću svom djetetu biti dobar primjer kakav treba biti. Naravno nitko nije savršen i zato mane skrivamo i ne pokazujemo ih djeci kako ne bi to od nas naučili. A tu mi najbolje pomaže moja žena", smije se Davor.
Priznaje kako se s Hanom najviše voli igrati te da je sada konačno došao na svoje jer se može glupirati do mile volje, a da ne ispadne 'neku čudak'.
"Osim toga, uvidio sam da se moja žena može glupirati čak jače od mene. Najbolja stvar kod roditeljstva jest što ponovo otkrivaš dijete u sebi. Kao drugo odrastanje", kaže Davor.
Ono što ga je do sada najviše pogodilo od kada se Hana rodila, priznaje, jest njezin odlazak u vrtić kada je imala nešto više od godinu dana.
"Mislim da je to za sve nas bilo najgore vrijeme. Svaki puta kada ostavite dijete u vrtiću imate osjećaj kao da ste ga izdali. Ona vas zove jer se boji, jer je ostala sama s nepoznatim ljudima i djecom, a vi okrenete leđa i otiđete jer što više odugovlačite to je teže i djetetu i vama. To odvajanje je svakako nešto što dijete mora proći, ali mislim da se to ne bi smjelo dogoditi prije 2. ili 3. godine", zaključuje Hanin tata.
