Tomislav Šiptar, tata četverogodišnje Lune, podijelio je s nama iskustvo s njezinog poroda, koji je trajao 11 sati, a nakon kojeg je, još uvijek pod utjecajem adrenalina, ostao usred noći sam u bolničkom hodniku
"Rođenje kćeri bilo mi je jedno od najuzbudljivijih iskustava u životu, iako sam se prije bavio raznim adrenalinskim sportovima, poput brdskog biciklizma i snowboardinga", rekao nam je Tomislav Šiptar, 35-godišnji grafičar iz Zagreba i tata četverogodišnje Lune.
Njemu se od početka podrazumijevalo da će biti na porodu sa svojom nevjenčanom suprugom Anom: "Nije mi padalo na pamet da to propustim. Iako je bilo stvarno dramatično, kad se sada sjetim svega, čini mi se kao zanimljivo i sve u svemu dobro iskustvo."
Tramvajem na porod
Ana je prenijela bebu skoro dva tjedna pa su u danima prije poroda ona i Tomislav često išli na preglede u bolnicu. I tog su dana, priča, tramvajem otišli na pregled, no ovoga je puta doktor rekao da se više nema što čekati i uputio Anu da se javi na odjel.
"Kad mi je Ana to prenijela, nismo znali koliko će dugo do poroda ostati na odjelu pa samo odlučili još pojesti ćevape u blizini bolnice. Nakon toga se ona vratila u bolnicu, a ja sam otišao kući po njezine stvari. Dok sam se tramvajem vraćao s njezinom torbom, Ana me nazvala da mi kaže kako su joj rekli da će već danas roditi, da će joj sada dati drip i da odmah ide u rađaonicu", kaže Tomislav koji je sljedećih jedanaest sati proveo zajedno s njom iščekujući rođenje svoje kćeri.
Budući da taj dan nije bila gužva u rodilištu, bili su skoro cijelo vrijeme sami, a primalje su im bile potpuno posvećene, pa su Tomislavu čak skuhale kavu. Poslije su ga i pohvalile da se dobro držao tijekom poroda, a i Ana mu je rekla da bez njega ne bi sve to mogla izdržati.
Najstrašnija je bila minuta tišine
"Njoj je, kao i tijekom cijele trudnoće, bilo jako vruće pa sam morao nekoliko puta otvarati prozor, iako je bila zima i svi drugi smo se smrzavali. Porod je dugo trajao, stalno su joj dodavali drip i Ana je, posebno zadnjih par sati, imala snažne trudove, a beba nije izlazila. Nije mi bilo lako dok je vikala od bolova, ali sam bio spreman na to. Ona se stvarno namučila, a nije uzela epiduralnu pa sad kaže kako će sljedeći put odmah tražiti dvije, da to nadoknadi.
Kad je izgon napokon počeo, u jednom mi je trenutku Ana zarila nokte u ruku, a primalja je rekla 'Evo, tata, to je taj trenutak' i povukla me da, htio, ne htio, prvi put vidim vrh bebine glavice.
Kad se rodila imala je pupčanu vrpcu omotanu oko vrata i nije odmah počela plakati. Čekali smo da zaplače cijelu minutu, što nam se činilo kao vječnost i bilo stresnije od cijelog poroda.
Kad je proplakala, odahnuli smo i sve je bilo u redu. Jedino je na glavi imala hematom, za koji nam je primalja rekla da nije ništa čudno i da će proći, pa se oko toga nismo ni stigli ozbiljnije zabrinuti.
Čim su Lunu dali Ani u naručje, odmah je otvorila oči i pogledala nas. Sad se šalimo kako nas je odmah odmjerila, da je već tada bila radoznala kao i danas i da nije mogla čekati da nas vidi", priča Tomislav.
Nakon dvije-tri minuta koje su proveli zajedno, primalje su odnijele Lunu, Ana je išla na šivanje, a Tomislavu su rekli da je gotovo i poslali ga van iz rađaonice.
Danas se igraju barbikama
"Bilo je pola dva u noći i ja sam bio sam u hodniku bolnice. Nazvao sam svoju i Aninu mamu i nakon toga sam 15 minuta stajao tamo i razmišljao što bih. Od sveg tog adrenalina, uzbuđenja i sreće kad se Luna rodila, bio sam kao na vrhu svijeta, a tren poslije sam bio sam u mračnom hodniku i nisam znao kamo bih krenuo", podijelio je Tomislav s nama svoje iskustvo.
Uskoro je, kaže, po njega došao brat i odvezao ga kući, pa je s njim i još jednim prijateljem popio piće, a prava proslava bila je večer poslije.
Četiri godine kasnije Tomislav je već iskusni tata, koji se trudi svojoj kćeri posvetiti što više vremena. Puno su vani u parkovima, zajedno crtaju, slažu puzzle, a trenutno se, kaže, najčešće igraju s barbikama i drugim lutkama.
