Svi imamo loše dane i nakon tog jednom dođu bolji dani. Roditelji ih imaju neprestano – i jedne i druge, a nekad se izmjenjuju vrlo često. Jedan je tata napisao pismo sebi na jedan od loših dana, kako bi se podsjetio da ima i puno boljih dana. Tad su svi bili kod kuće i bolesni, a mama posebno, pa je tata bio zadužen za većinu tog. Ovakvo bismo pismo svi mogli poslati sebi na loše dane, jer uvijek ih ima. I uvijek će biti bolje.
Hej čovječe, znam da je danas bilo teško. Stvarno mi je žao. Čuo sam da je baš ono - loše.
Počelo je puno ranije nego što je trebalo. Moglo bi se čak reći da prethodni dan nije ni završio.
Stavio si svoju kćer u krevet oko 20 sati, kao i obično. Pojeo si nešto i popio jednu šumeću za snižavanje temperature da pokušaš malo potisnuti virozu koja se javlja, onu koju si dobio od nje (ah, te divne vrtićke viroze!). Dva sata kasnije probudio te zvuk njezina kašlja. I zatim plač.
Otkotrljao si se iz kreveta jedva otvorenih očiju. Pokušao si je umiriti. Nije uspjelo. Plakala je svaki put kad si je pokušao poleći. Glava ti je pulsirala. Oči su ti bile suhe i teške. Bio si frustriran i sve što si mislio je kako je spustiti. "Ne mogu ovo", mislio si, iscrpljen, iscijeđen. No, nije važno možeš li ti to ili ne jer je ona stalno plakala, a trebala te.
Ovako si proveo noć, sve dok sunce nije milosrdno izašlo.
Vrijeme doručka. Bauljao si kroz kuhinju i tostirao sendvič (zagorio ti je kruh u tosteru, ali maknuo si najgori dio, ostalo je bilo jestivo). Ona ga je bacila na pod i zaplakala. Je li htjela bananu? Još vode? Krekeri? Je li nešto boljelo? Nisi znao. Samo si joj dodavao stvari.
Ovako je prošao cijeli tvoj dan.
Nakon toga si je odnio u sobu do igračaka i pustio je da se igra. Bila je sretna, napokon se nasmijala i smijala. Ti si sjedio, poput zombija, pijuckao kavu i uživao u kratkom trenutku mira. Zatim se spotaknula o drvenu kocku i pala svom snagom. Još suza. I onda još. Inače ne plače tako jako, ali bila je bolesna. Nije bila pri sebi. Podignuo si je, držao i poljubio da prođe, ali ona nije prestajala plakati.
Spustio si je na pod jer ti je njen plač tako blizu uha odzvanjao u glavi koja te boljela. Inače bio bio puno strpljiviji i brižniji. Ali ni ti nisi bio skroz svoj.
Cijeli dan je bio takav. Odveo si je sa sobom u trgovinu, a ona nije htjela ostati u kolicima. Htjela je trčati amo tamo među policama, što nije loše, ali onda se spotaknula i pala. Opet. Još suza. Bacila je ručak na pod i plakala zbog toga. Pokušao si je spustiti da odspava, ali ona se koprcala i mlatarala rukama i nogama dok nisi odustao.
Nije bilo važno možeš li ti to ili ne jer je ona stalno plakala, a trebala te.
Bilo je stvari koje je trebalo obaviti po kući: kućanski poslovi, projekti, čišćenje. U sebi nisi imao ništa osim lijekova i one hrane koju si zgrabio usput između napadaja bijesa. Sve što si mogao učiniti je preživjeti večernje kupanje i izdržati dok je ne odvedeš u krevet.
A ni ti nisi mnogo ništa drugo. Uvukao si se u krevet, iscijeđen, znajući da će se ona vjerojatno probuditi za nekoliko sati, kašljući i plačući. Jadno dijete.
Kad je sve napokon utihnulo, bilo ti je žao nje. Ona samo nije htjela da je boli, ona je samo beba. Prehlađena beba. Bio si tako razočaran samim sobom. Zašto nisi mogao biti strpljiviji, pokazati više ljubavi? I ona je imala težak dan.
Moraš biti bolji od toga.
Utonuo si u san s jednom jedinom misli: Možda nisam stvoren da budem tata.
Znam da ti je dan bio loš. Jako loš. Ali moj je bio super, i žao mi je, ali samo moram nekome ispričati o tom.
Pazi ovo: počelo je u 8 ujutro. 8 ujutro!
Znam, znam. Moja je malena odlično spavala. Teško je povjerovati da je tako odrasla. Čini se da je ne tako davno spavala samo nekoliko sati tu i tamo i jedva odradila noć. Sinoć smo je spustili u 20 sati i 12 sati se nije čulo ništa iz njene sobe. Spavao sam suludo dobro.
To je tako dobro. Odlično!
Javila se tek ujutro kad sam čuo da nešto brblja iz svog kreveta. Ali već sam bio budan. Polako sam ušao u njenu sobu. Skočila je na noge kad me ugledala, nasmiješila se najvećim osmijehom koji sam ikada vidio i skakutala u svom krevetiću. Kad sam se približio, podigla je ruke u zrak kako bih je mogao podići. Jesam, a ona mi je pospanu glavu položila na rame.
Bila je tako dobra za doručkom. Sjedila je u svom stolcu i gutala bananu dok sam ja pripremao omlet (usput, napravio sam ga savršeno). Pustio sam glazbu, a ona je zaigrano počela plesati ramenima. Kad su jaja bila gotova, prvo je puhnula u njih da se ohlade, baš kako sam je naučila. Zatim je pokazala svoju vještinu baratanja vilicom i pojela sve s tanjura.
Ostatak dana prošao je u trenu. Otišli smo brzinski do trgovine, gdje je pomagala staviti stvari u kolica i mahala svakoj osobi koja je prolazila. Zatim smo išli u park gdje se konačno sama spustila niz veliki zastrašujući tobogan. Kad je shvatila da je uspjela, počela se smijuljiti i potrčala prema meni.
Nisam htio da dan završi.
I nakon što sam je poljubio za laku noć, mama ju je uspavala, a ja sam ostao sa samo jednom mišlju: prilično mi dobro ide ovako kad sam tata.
Ponekad je teško povjerovati da smo ista osoba, da živimo isti život. Ali evo što znam: sutra je novi dan.
Ne znam hoće li biti dobar ili loš. Stvarno ne znam. (Nadam se da je dobro!)
Ali znaš što? U nekom trenutku ćeš pogledati to mjesto na podu gdje se tvoja kći spotaknula i pala i smijat ćeš se. Kad bolje razmisliš, bilo je pomalo smiješno, zar ne?
I na kraju ćeš pronaći stari komadić tostiranog kruha zaglavljen ispod kuhinjskog stola, prekriven prašinom, i sa smiješkom ćeš zakolutati očima dok ga bacaš.
Vjeruj mi: radiš najbolje što možeš. Bit će dana u kojima ćeš poželjeti da se bolje držiš, u kojima ćeš poželjeti biti savršen roditelj.
Ali ako možeš izdržati, bolji dani su pred tobom. Obećajem.
Vjeruj mi, upravo sam imao jedan takav. I isplatilo se čekati.
