U povodu Međunarodnog dana materinskog jezika razgovarali smo s Karinom, odraslom u Jelsi na otoku Hvaru gdje se govori bodulskom čakavicom, dijalektom koji teško razumiju ne samo štokavci i kajkavci, već i drugi čakavci, a već 20 godina živi u Zagrebu gdje s mužem Zagrepčaninom odgaja 3,5-godišnjeg sina
Svaka država u svijetu ima svoj standardni jezik, svaka zemlja ima i više dijalekata, ali svaka osoba ima svoj materinski jezik. Ako živiš u Hrvatskoj i govoriš hrvatski, tvoj materinski jezik nije isti kao od drugih Hrvata. Što to zapravo znači?
Kako objašnjava doc. dr. sc. Boris Beck, kroatist, publicist i književnik: "Očito je da će svatko od nas kao materinski jezik usvojiti nešto drugo, neku jedinstvenu kombinaciju govora naših roditelja, naše obitelji, našeg sela ili grada, naše županije i regije. Potom ćemo slušati i učiti i govore naših susjeda i prijatelja, drugih učenika i studenata, kolega na poslu, supružnika i na kraju vlastite djece. Kroz život ćemo se susretati najprije s raznim slengovima mladih, a potom s profesionalnim žargonima liječnika, mehaničara, frizera, vodoinstalatera i svih mogućih profesija s kojima ćemo imati kontakt. Sve to također čini naš materinski jezik - hrvatski - i očituje se kao žamor brojnih različitih govora".
21. veljače obilježava se Međunarodni dan materinskog jezika, znamo da materinski jezik može biti drugačiji od jezika vlastitih roditelja, jer ipak najviše ovisi o kraju i ljudima s kojima čovjek odrasta, a kako je to kad su u braku žena s otoka Hvara i muž iz Zagreba, znaju Karina i Mario, roditelji 3,5-godišnjeg Stipe.
"Iz Jelse sam, kako bih u dijalektu rekla: 'iz Jese sa otoka Fora'. Kod nas na otoku se priča bodulskom čakavicom. Tako se priča i kod nas doma. Tata mi je bio iz Jelse, a mama se kao djevojčica doselila u Vrbosku na Hvaru iz malog mjesta pored Zagvozda. Iako se doselila na otok, kao mala upila je svaku bodulsku riječ i i tako postala prava otočanka pa se i kod nas doma pričalo isključivo u našem otočkom dijalektu", ispričala je mama koja s mužem i 3,5-godišnjim sinom živi u Zagrebu.
'Kad me netko sluša kako govorim, nije siguran odakle sam'
Iako već 20 godina živi u Zagrebu, osnovnu i srednju školu završila je na Hvaru pa smo je pitali je li joj polazak u školu bila velika promjena što se tiče jezika.
"Polazak u školu značilo je i pričanje standardnim jezikom, naravno isključivo za vrijeme nastave, a svo ostalo vrijeme bio je naš dijalekt. Doma, po kalama, u dućanima, zapravo svugdje gdje nije institucija pričalo se u dijalektu. Naš dijalekt je specifičan, kad me netko sluša sa strane dok pričam svojim dijalektom nije siguran što bi rekao odakle sam, kao razumije me, a zapravo nema pojma što pričam. Čak se i Splićani, koji su nam blizu, pogube i jako malo razumiju kad čuju naš govor", kaže i dodaje da nije bilo problema s prebacivanjem s dijalekta na standardni jezik, osim što joj je ponekad znala izletjeti neka bodulska riječ, ali to joj ne bi nitko zamjerio.
Karinin muž Mario rođen je i odrastao u Zagrebu, a porijeklom je pola Dalmatinac, pola Ličanin.
"A kako je on pričao? Svakako. Pričalo se standardnim hrvatskim, ali riječima i gramatikom koje definitivno tu ne pripadaju. Sjetila sam se anegdote koju mi je jednom ispričao kako je u školi u sastavku u 5. razredu napisao: "Šetao pasa i provodio vrijeme u kuvariji" u prijevodu "Šetao psa i provodio vrijeme u ljetnoj kuhinji". Eto to je bio njihov standardni hrvatski", ispričala je.
Prije tri i pol godine rođen je njihov sin Stipe, a Karina kaže da dok je bila trudna, uvijek je govorila kako će Stipu naučiti 'pričati po ješonski' jer to mu je materinski jezik.
"Stipe se rodio, i jesam, pričala sam mu 'po domoću'. I na početku mi je to bilo normalno. Ali kasnije, što zbog mjesta gdje živimo, što zbog jednostavnosti u životu počela sam pričati standardnim hrvatskim. Kad smo nas dvoje sami uvijek pričam u dijalektu, sve me razumije, a on mi odgovara pola u dijalektu pola standardnim", kaže i prisjeća se prvih riječi koje je Stipe izgovorio.
"Prve dvije spojene riječi koje je rekao "Idem dole", ali ne u Dalmaciju nego iz krila. Sjedio mi je u krilu, mjerila sam mu temperaturu i samo je rekao "Idem dole" i sišao. Malo nakon toga je progovorio i od tad samo priča i priča. Jedino kad spava ne priča", kaže.
Stipe je rođen i živi u Zagrebu, pa nas je zanimalo govori ili štokavski ili kajkavski.
"Stipe ne govori ni 'Što' ni 'Kaj' nego 'Čo'! Hahaha Zanimljivo je da iako mu se tata rodio i živi u Zagrebu, rijetko kad upotrijebi kaj", kaže no dodaje da ipak najviše riječi preuzima od nje:
"Vjerojatno jer su mu drukčije, pa samim time i fora. Pomidor, kapula, čo, gače, jaketa, kalcete, postole, fola lipa (tako David kaže, to je Stipi omiljena poštapalica kad kaže nešto u dijalektu) ... to su mu sve omiljene riječi koje često govori".
'S rodbinom na otoku svatko svoju pjesmu pjeva'
Stipe ima baku i djeda i rođake na otoku, a kako izgleda kad su svi na okupu, Karina je sažela u rečenicu: Svakako, svatko svoju pjesmu pjeva.
"Nona, moja mama, koja je u Jelsi sa Stipom priča dijalektom, ali misli da je ništa ne kapi (razumije) pa pokušava pričati književni što je njemu onda to opet još jedan novi jezik jer je i njen književni obojen dijalektom. S bakom i didom je već puno lakše, oni su živjeli u Zagrebu pa možemo reći da pričaju više manje standardnim", ispričala je Karina, a sjetila se i jedne zanimljive situacije:
"Obitelj moje sestre, iako žive u Jelsi, doma pričaju standardnim. Jedan od razloga tome je i to što njezin suprug nije s otoka, pa je jedina opcija da bi se razumjeli bilo pričanje standardnim jezikom. Ali čim izađu iz kuće, na kali, s prijateljima, bilo gdje vani pričaju dijalekt. A Stipe s tetom i bratićem Davidom i sestričnom Evom priča više manje standardnim".
Inače, Karina je muža upoznala godinu dana nakon što se doselila u Zagreb, s 19 i od tada su zajedno.
"Volimo reći da smo mi još od kraja prošlog stoljeća zajedno, punih 20 godina", kaže, a na pitanje je li bilo nekih smiješnih situacija u razgovoru, da se nisu sasvim 'razumjeli', odgovara: "Pa zapravo ne. Bez obzira što mi inače suprug priča standardnim jezikom, rijetko kad nije sve razumio. Prije nego smo se upoznali on je na ljetovanje odlazio na Hvar u selo Vrisnik pa mu je i dijalekt šao već tad ušao uho".
'Svoj dijalekt smatram svojim materinskim jezikom'
A budući da su toliko dugo zajedno, zanimalo nas je jesu li počeli preuzimati neke riječi jedno od drugog.
"Suprug jednostavno nije tip koji će početi govoriti drugačije od naučenog, jer kako kaže: dijalekt ti jednostavno mora ući u uho, taj naglasak, boja... da ima više sluha možda i bi. Da bi progovorio dijalekt moraš 'dolje' živjeti. Osim drugačijih riječi, koje su često talijanizmi, nema pravila kad će se slovo a, pretvoriti u o (jaje-joje, ja sam - jo son).
Zbog nekih riječi može doći i do 'nesporazuma'. Sjećam se početka fakulteta kad sam u pauzi između predavanja pričala s prijateljicom iz Makarske i prijateljem iz Zagreba kako je hladno i da su nam 'gače' , misleći na hlače, tanke pa je prijatelj samo komentirao da ga ne zanima baš kakve gače (mudonte) imamo. Sa suprugom nisam imala takvih nesporazuma jer jer mu je tata Dalmatinac pa mu je to sve bilo normalno i znao je što je pjesnik htio reći", objašnjava, a na pitanje je li joj stalo da njezino dijete zna njezin dijalekt jer ipak živi u Zagrebu odgovara:
"Naravno da mi je stalo, jer svoj dijalekt smatram materinskim jezikom. Kad ne bi kasnije pričao ili barem razumio ješonski, smatrala bih to čak i nekim osobnim porazom. Teško je, barem meni, u gradu u kojem živim, forsirati svoje i nadati se da će pričati dijalektom. Vrtić, park, njegovi prijatelji, s njima uči jezik, a na meni je da mu doma ili kad god imam priliku pričam po ješonski i učim ga 'novom' jeziku. Kad dođe na didovinu, ako već neće znati govoriti, neka ih barem kapi".
