Ne postoji savršen način odgoja, ali postoje odluke koje donosimo svjesno. Jedna psihologinja podijelila je pravila kojih se drži u odgoju svoje djece i potaknula brojne reakcije među roditeljima.
Roditeljstvo je jedna od onih stvari za koje nema pravog recepta. Svi se nekako snalazimo, učimo usput i trudimo se donijeti najbolje odluke za svoju djecu, iako ponekad nismo sigurni radimo li sve “kako treba”.
A kad si uz to i psiholog, onda se i tvoje profesionalno znanje neizbježno prelije u svakodnevni odgoj.
Upravo to je podijelila psihologinja i mama dvoje djece Anastasi Mai, koja je iskreno otkrila kojih se stvari svjesno drži, odnosno što nikada ne radi sa svojom djecom. Neke od njih su potpuno logične, a neke bi mogle izazvati raspravu među roditeljima.
Ne ljubi djecu u usta
Svojoj djeci pokazuje nježnost, ali poljubac u usta izbjegava. Kaže da želi odmalena učiti djecu granicama tijela, ali i voditi računa o higijeni.
Uvijek je njihova najveća podrška
Ne pokušava biti “objektivna” u smislu uspoređivanja s drugima, za nju je obitelj mjesto bezuvjetne podrške.
Vjeruje da dijete mora imati osjećaj da je dovoljno dobro baš takvo kakvo jest.
Ne govori im da “pretjeruju” s emocijama
Djeca imaju pravo biti tužna, ljuta ili frustrirana. Umjesto da ih utišava, pokušava ih razumjeti.
Ne želi da nauče skrivati osjećaje samo zato što su drugima neugodni.
Ne koristi strah da bi ih “dovela u red”
Prijetnje i zastrašivanje nisu dio njezina odgoja. Kaže da strah možda djeluje brzo, ali dugoročno može ostaviti posljedice — poput nesigurnosti i anksioznosti.
Ne uspoređuje ih s drugima
Svako dijete je drugačije, i usporedbe, kaže, najčešće ne donose ništa dobro. Umjesto motivacije, djeca često počnu misliti da vrijede samo ako su bolja od drugih.
Ne pravi se da je savršena mama
Kad pogriješi prizna. Kad je umorna kaže. Ako treba, ispriča se djeci i objasni situaciju. Vjeruje da je iskrenost važnija od “glume savršenstva”.
Ne tjera ih da dijele svoje stvari
Iako mnogima ovo može zvučati čudno, smatra da djeca trebaju imati pravo na svoje stvari. Dijeljenje se, kaže, ne uči prisilom, nego kroz osjećaj sigurnosti i poštivanja granica.
Ne umanjuje njihove probleme
Ono što nama izgleda kao sitnica, njima je velika stvar. Zato ih ne prekida i ne govori “nije to ništa”, nego ih pokušava saslušati i pomoći im da se nose s emocijama.
Ne ignorira loše ponašanje
Iako ne viče, ne pušta stvari da prođu same od sebe. Granice postoje i djeca ih trebaju.
Njezin pristup izazvao je puno reakcija, mnogi su je pohvalili, neki se možda i ne slažu sa svime.
Ali možda je baš u tome poanta: ne postoji jedan ispravan način roditeljstva. Postoji samo onaj koji ima smisla za tvoju obitelj.
