Sjećamo se svi onih nekih rečenica koje su nam roditelji ponavljali i s kojima se danas šalimo, govoreći kako to nikad nećemo zaboraviti i kako je to nešto što nas je oblikovalo, implicirajući loše. No, je li loše?
Nakon što se dugo vremena govorilo kako je roditeljstvo 60-ih, 70-ih, pa i 80-ih godina bilo previše strogo, ali i previše "nemarno", nakon što se dugo predbacivalo roditeljima djece odrasle u tom dobu da su bili premalo obazrivi, da su premalo računa vodili o mentalnom zdravlju... (nastavi popis, a dug je) Danas znamo da stvari baš nisu bile tako crno-bijele.
Šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća obilježili su roditeljski stilovi koji su naglašavali jasna pravila, manje zaobilaženja istih i (ni)malo digitalnih distrakcija. Milijuni djece odrasli u tom razdoblju kojeg se danas, s pravom, s nostalgijom sjećamo, upijajući lekcije iz tog doba koje i dalje oblikuju njihovo ponašanje sad kad su odrasle osobe, pa i roditelji.
Mnoge te lekcije znali smo napamet u obliku rečenica koje i dandanas sa zebnjom izgovaramo. Nekad ih se prisjetimo kroz šalu, nekad s nelagodom (ovisno o tome koliko su nam strogi bili roditelji), a često im se izrugujemo, misleći kako su bila dio pogrešne taktike.
No moderna psihologija procijenila je ove pristupe u obliku rečenica, odvagnula njihove prednosti i nedostatke te proučila kako su te starije lekcije utjecale na društveno ponašanje. Pokazalo se – pozitivno.
Nema ekrana prije svega
U šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća obiteljski se život uglavnom odvijao bez ekrana. Nije toliko ekrana niti bilo, ali čak i kad ih je bilo – djeca su i tada imala vrlo ograničeno vrijeme. Bilo je to vrijeme kada se odgoj djece temeljio na obiteljskoj interakciji i eksplicitnim uputama.
"Nema ekrana" - u osnovi je ovo bilo najbolje što nam se moglo dogoditi.
"Djeca slušaju, ne prekidaju" – oh, to je ono što današnjim roditeljima svi, ali baš svi predbacuju. Djeca danas – prekidaju, uglavnom jer se ne mogu strpjeti da kažu ono što žele i zato što ne pokazuju dovoljno poštovanja za starije.
"Jer ja tako kažem" – nije ovo najbolja rečenica na svijetu i ima svojih nedostataka (bolje je svakako dati argument zašto), ali ovo je nešto što je djecu naučilo poštivanju roditeljskog autoriteta. Odnosno, djeca su poštovala autoritet, a ovakve bi rečenice to samo dodatno učvrstile. Znao se red i odgovornost.
"Život nije fer" – puno toga se danas vrti oko toga kako nešto 'nije fer'. Ako smo nešto naučili kroz sve ove godine, to je da život stvarno nije fer. Očvrsni, izbori se, suoči se – život nije fer.
"Jedi što ima" – ooo, ako se s nečim borimo, to je izbirljivost djece u prehrani. Negdje paralelno s tim je ona rečenica "Niste vi nikad bili gladni", koja nam je tako išla na živce, a danas kad razmislimo... Svemu nas je dobrom naučila.
"Novac ne raste na drveću" – mali podsjetnik da je novac posljedica truda, a zbog te osviještenosti su generacije postale svjesne štednje i vrijednosti rada.
"Prestani plakati" – to je bilo nešto čime se uglavnom utjecalo na regulaciju osjećaja. Bilo je to svojevrsno poticanje samoregulacije. Iako moderna psihologija upozoravaju da bi to moglo poništiti osjećaje, kad na drugu stranu vage stavimo primjere cendranja bez razloga... Sve poprima drukčiju sliku.
"Nisi poseban/na" – priznanje se zarađivalo trudom, pažnja se poklanjala individualnoj odgovornosti i zaslugama. Dijete nije posebno samo zato što je dijete, nego taj status mora zaraditi.
Pogled unatrag
Moderna psihologija nudi razna rješenja, savjete, poticaje koji bi roditelje trebali usmjeriti na pravi put. Iako sve to znamo, sve čitamo, proučavamo, prebiremo – svejedno nam ne ide baš najbolje, čini nam se, barem kad gledamo općenito, na generacijskoj razini. Čini se da je ipak nešto prije bilo – dobro.
Lekcije iz tog doba poticale su toleranciju na frustraciju, disciplinu i odgovornost te su ljudima pomagale da se nose s neuspjesima bez oslanjanja isključivo na vanjsko vrednovanje. Pa opet, neke od ovih rečenica se danas kritiziraju zbog promicanja emocionalne rigidnosti i nedovoljno razgovora. Moderna psihologija dovodi u pitanje prakse koje obezvređuju osjećaje, a istovremeno izbjegava jednostavnu procjenu starih metoda pohvalom ili okrivljivanjem.
Sve u svemu, sve nam se češće čini da je ipak nešto prije bilo – dobro. Danas sve to izbjegavamo i – nije dobro.
