Svima nam je poznat osjećaj kad izgubimo kontrolu zbog zadnjeg u cijelom nisu stresova u danu, pa kažemo nešto što ne mislimo. I inače to radimo, ali posebno u roditeljstvu. Neke stvari ipak ne bismo smjeli govoriti.
Stres, stres, stres. Imamo li svi osjećaj da nam je svakodnevica postala samo jedan veliki produženi stres? Dobro, možda pretjerujemo kad to kažemo, ali čini nam se da roditeljstvo nikad nije bilo stresnije. Naravno, kad nas stres izbaci iz cipela i šlag na torti budu baš naši potomci, onda nam svašta izleti iz usta – i nekad pretjeramo, istina.
Dosta nam je već svih tih pravila što smijemo, a što ne u roditeljstvu, pa se sjetimo naših roditelja i mislimo kako je njima sve bilo dopušteno, a evo, "nama ništa ne fali". I činjenica je da smo svašta čuli i doživjeli, a isto tako da se nama sve gleda "pod povećalom". No neke stvari ipak ne bismo trebali izgovarati, bez obzira na sve.
Osim toga, svi govore o tome koliko je važno "prekinuti generacijsku traumu" i ne raditi iste greške koje su naši roditelji radili s nama. Nekad nismo ni svjesni da ponavljamo ono što smo bili sigurni da nećemo – neke principe i rečenice koje smo dožijeli i čuli od naših roditelja.
Evo koje rečenice naša djeca nikad ne bi trebala čuti od nas, a znaju nam "pobjeći".
Zašto ne možeš biti više poput svog brata/sestre?
Može to biti i susjed, bratić, rođakinja, kolega iz vrtića/škole. Izjave poput "Zašto ne možeš biti kao..." štetne su za djecu u bilo kakvom obliku i u to nema sumnje. Stručnjaci takve rečenice zovu "napad na karakter", jer zbog takvih rečenica dijete osjeća kao da ono nije dovoljno dobro.
Ponašaš se kao tvoj otac/tvoja mama.
Ove se rečenice često izgovaraju u obitelji u kojima je odnos između roditelja narušen, a posebno ako su razvedeni. Budimo iskreni, svi smo nekad rekli djetetu da je "baš kao tata/mama", ali nije to uvijek u istim kontekstu. Ipak, treba paziti na to da izgovaranje ovoga u izrazito negativnom kontekstu nije dobro na više razina. Ta se rečenica najčešće koristi kad se fokusiramo na negativne osobine roditelja ili kada je roditeljska figura "zlikovac" unutar obitelji.
Ako je mama, na primjer, često sebična, a tata kaže djetetu da je "ista mama", onda će se dijete odmah identificirati s tim lošim karakteristikama – ma koliko dobih i hvalevrijednih osobina mama imala.
Ti si takvo razočaranje / Sad si me skroz razočarao-la.
Ako dijete, na primjer, upadne u nevolje u školi i dođe kući gdje mu roditelj kaže rječi poput "ti si totalno razočaranje" ili "ti si glup-a", to može biti stvarno štetno. Ovakve rečenice isključivo služe sramoćenju. To je tako bez obzira na to želi li roditelj to učiniti ili ne. Istraživanja pokazuju da djeca koja često doživljavaju sram imaju veći rizik od anksioznosti i depresije te mogu odrasti s problemima samopoštovanja.
Nemaš razloga za plakanje.
Mnoga djeca znaju da ne vide baš često roditelje kako plaču. Posebno je to istina za očeve. Nije neobično da roditelji potiskuju suze ili ne pokazuju osjetljivost tijekom nekog teškog trenutka. Međutim, tako dijete učimo da određene emocije nisu valjane. Djeca koja često čuju takvu rečenicu, ne mogu u potpunosti razviti jezik koji im pomaže izreći osjećaje, pa će teže razumjeti što osjećaju.
Ponavljanje ovih rečenica je štetno
Većina nas izgovori nekad neku od ovih rečenica. I neće se dogoditi ništa strašno ako to bude jednom, pa to ispravimo, o tom razgovaramo... No ponavljanje takvih rečenica može biti vrlo štetno.
