Tek sada, nakon toliko godina počinjem shvaćati da su svi ti trenuci ono što moj život čini sadržajnim, jer kad se jednom otisnu u svijet nestat će buke i ona će svakako neopisivo nedostajati
Nedugo su moji klinci oštetili kuhinjska vrata. Isprva sam bila gnjevna i nisam ih željela gledati neko vrijeme. Oboje su sjedili kao dva pokunjena štenca nakon učinjenog nestašluka. Zatim me to, naravno, popustilo i smislila sam privremeno rješenje za tu štetu. Shvatili su što su učinili, no znam da će to ubrzo zaboraviti i da u budućnosti neću biti pošteđena takvih scenarija.
L. (9) je u zadnjih godinu dana postala vrlo buntovna. Kad ja povisim ton dok joj nešto pokušavam objasniti ona također povisi ton, radi grimase, služi se poštapalicama tipa” da i što sad” ili “briga me”. Pomalo sam se zabrinula zbog njezinog ponašanja, pa sam priupitala mame njezinih vršnjakinja doživljavaju li slične situacije kod kuće sa svojim ‘gospođicama’ i nekoliko njih je priznalo da su bile u sličnoj situaciji. L. je srednje dijete i žustro se bori za svoj položaj u obiteljskoj hijerarhiji. Temperamentna je i sve doživljava vrlo emotivno.
M. je petogodišnjak, vrlo živahan, druželjubiv, veseo i poput malenog zvrka ima ga posvuda. Vrlo je obziran brat i sve što ima dijeli s članovima obitelji.
N. (18) je već vrlo samostalan, zaposlen i uživa u najljepšim godinama sanjajući o željenom automobilu i jureći djevojke.
Kad sam najljuća tješim se onom poznatom: 'Proći će'
Između najstarijeg i dvoje mlađih sve se više osjeća generacijski jaz. Svjesni smo da neće zauvijek trajati, ali znamo često biti isfrustrirani njihovim odnosom. Postoje dani kad se dvoje mlađih aktivno igraju i u toj igri se dogovore oko svega kao i dani kad je svatko na svakoga bijesan i kad ih moram svakih desetak minuta rastavljati. Kad sam najljuća tješim se onom poznatom ’proći će’. Tako i bude. Kad mi dojadi buka i dječje zanovijetanje nastojim se natjerati da i na tome budem zahvalna.
Čas mi prirede neki neugodnjak, čas me raznježe papirićima koje često pronađem u svojoj torbici, a na kojima su crteži srdaca u kojima piše ”Mama, volimo te”. Problemi izviru iz svakog kutka. Bez njihove drame teško je zamisliti dan. Prepirke se vrte uglavnom oko istih stvari svakodnevno. Npr. “Mama, on uništava moje stvari!” ili “Ne želim jesti karfiol, zašto ne ispečeš pizzu?”
Inate se, negoduju, protestiraju i dovode naše strpljenje do granica. Ponekad ‘pobjegnem’ u šoping kako bih mogla u miru obaviti isplanirano bez da me itko povlači za rukav, da se makar nakratko odmorim od konstantnog dozivanja “mama”. Gledanje omiljene serije ili dokumentarca teško da prođe neometano.
U to vrijeme baš bi htjeli popiti vruću čokoladu ili im se jede griz, a problem je pričekati da serija završi. Naravno da se tada ne skače na svaki njihov zahtjev pa ih to frustrira i nastave me terorizirati cendranjem.
Kad se jednom otisnu u svijet, nestat će buke i ona će neopisivo nedostajati
Predvečer je umor svih ukućana okidač za prepirke i tada je jedino rješenje da svatko od nas što prije otiđe na počinak. Tek sada, nakon toliko godina počinjem shvaćati da su svi ti trenuci ono što moj život čini sadržajnim, jer kad se jednom otisnu u svijet nestat će buke i ona će svakako neopisivo nedostajati.
Vrijeme je neumoljivo. Stariš i sabireš uspomene. Gledaš u čudu i sa sjetom kako se tvoja djeca formiraju u ljude i istovremeno te strah razmišljati što će ti prirediti u budućnosti. Tebi ostaju oni njihovi nevini osmjesi kojih se nastojiš sjetiti kad te najviše rastuže.
Pošarani zidovi, mliječni zubići i uokvireni otisci stopala, rupe u vratima, odjeća koju su prerasli i sve ono što uspiješ sačuvati od zuba vremena. I nađeš se kako drhturiš nad time ne bi li sve zauvijek zadržala. U svaku tvoju poru utisnu svoje žigove i tako živiš da bi oni sretni disali, jer jedino tako možeš i ti disati. Štogod da se dogodi, to je tvoja misija, započeta onog dana kad si se zaljubila, kako kažu, na prvi pogled.
